Kolumna 5 – Hrabar dabar: Priroda i društvo: školovanje 102

10

lis. 2012

Zdravo, dragi ljudi. Nastavljamo sa školovanjem. Što se i u kojem obliku zadržalo od davnih dana prosvjetiteljstva i industrijalizma… Evo što kaže Ken Robinson:
„Državne škole nisu samo stvorene u skladu s interesima industrijalizma, već su i stvorene nalik industrijalizmu. Te škole u mnogočemu odražavaju tvorničku kulturu za čije su održavanje stvorene. To osobito vrijedi za srednje škole u kojima se sustavi temelje na načelima pokretne trake i učinkovite podjele rada. Škole dijele nastavni plan na posebne segmente: neki učitelji učenicima utuvljuju matematiku, a drugi im utuvljuju povijest. Dan je raspoređen na standardne jedinice vremena, obilježene zvonjavom, kao što se u tvornici objavljuje početak radnog dana i završetak stanki. Učenici se poučavaju skupno, prema dobi, kao da im je najvažnija značajka datum proizvodnje. U određenim trenucima podvrgavaju ih standardiziranim testovima i međusobno uspoređuju prije no što ih pošalju na tržište. Uviđam da analogija nije potpuna te da izostavlja mnoge pojedinosti sustava, ali je prilično velika.“
Doktor Ken dalje u poglavlju nastavlja pričom kako je ovakav sustav ostvario mnoge dobrobiti, ali i kako je poslužio svojoj svrsi i kako je očito da ustrojstvo i priroda industrijskog školstva sve više „škripe pod teretom dvadeset i prvog stoljeća“.

Neke stvari opravdavamo jer su “praktične“ i “potrebne“ da bi funkcionirali u “stvarnom svijetu“; možda ti se ne sviđa, ali tako mora biti- taj sam argument u kontekstu školovanja čuo, zeuse, zeuse koliko samo puta.
Znanost napreduje eksponencijalno, a mi nastojimo zamrznuti vrijeme tako da stvarni svijet otraga kaska linearno. U zadnjih dvjestotinjak godina došli smo do znanstvenih spoznaja koje se drastično kose s mišljenjem ili bolje rečeno zabludama; ondašnjim i nažalost današnjim. Zablude obuhvaćaju područja poput inteligencije i kreativnosti, osjeta i percepcije, zatim učenja i na kraju motivacije. Navedene su stvari posebno izražene i posebno zanemarene kada govorimo o školovanju. Tek smo mrvicu toga znanja uspjeli značajno implementirati pa je očito da je između ostalog i školski sustav taj koji podbacuje. Školovanje, u obliku kakvog ga imamo danas, je kao poveznica između znanosti i stvarnog svijeta sve samo ne djelotvorno i praktično; školovanje je danas jedna velika prazna gesta.
Trokut znanost- školovanje- stvarni svijet još je jedan paradoks, još jedna petlja koju je potrebno preispitati.

Što nam to o svakom od ovih područja govori znanost?

Osjeti i percepcija

“Stvarni svijet“ oko nas je “stvaran“ zato što razni fizikalni procesi djeluju na naša osjetila. Djelovanje se kodira i obrađuje u našem mozgu pa kada se to završi, čovjek može reći da nešto doživljava- doživljava informacije.
U jednom trenutku tijekom obrade u mozgu (nesvjesno), i u trenucima nakon obrade (svjesno) čovjek na temelju osjeta stvara predodžbu- on percipira informacije.
Imamo pet glavnih i tri manje glavna osjeta ( termocepcija- osjet temperature, nocicepcija- osjet boli, propriocepcija- kinestetički osjet) i u priči o školovanju za svako od tih osam možemo slobodno reći da su zapostavljeni. Kako učenik tijekom nastave doživljava i percipira informacije? Posredno. Pisanom riječi, eventualno slikom te govorom predavača. Informacije i znanje se ne doživljavaju nego se predaju. Štoviše, predmeti umjetnosti, poput glazbene umjetnosti i likovne umjetnosti te nepostojeće umjetnosti pokreta, ali onda tjelesne kulture, potpuno su marginalizirani. Predmeti koji nas uče kako percipirati svijet oko nas, koji se bave našim osjetilima, koji bi po nekoj logici trebali imati primat, po važnosti su na dnu. Shvaćate li zašto kažem da je sustav izopačen. Osjeti, zeusomdan dar, sredstva, alati, naš dodir sa stvarnošću zatiru se, umrtvljuju- umjesto da ih pobuđujemo i da ih slavimo. Sjedimo u redovima u klupama gdje nam se usađuju informacije, bez da ih uopće doživimo. I onda se čudimo što je u školi dosadno. Onaj tko je na neku foru ipak uspio donekle razviti maštu i vizualne ili možda auditivne tehnike naći će neku unutarnju zabavu, naći će način kako kodirati informaciju u mozgu i kako je reproducirati kada dođe vrijeme, ili to ili će biti nemiran i tražiti mjesto da se izrazi pa će ga opomenuti za neposlušnost. A ostali, ha šta će, istrpiti i čekati da prođe sat. I sat nakon toga i onaj nakon i tako unedogled.
Ako se predmetima pristupi na pravi način i ako pobudimo osjetila, ako razvijemo sredstva i alate percepcije, a to bi sve zapravo i trebao biti cilj školovanja, svatko će pronaći svoju radost u nečemu, svoj element- postat će kanal i medij kojim će svemir spoznavati sebe.

Inteligencija i kreativnost

Izopačena hijerarhija predmeta (kad je već svaki odijeljen od cjeline) uvjetovana je našom također pervertiranom percepcijom inteligencije. U prosvjetiteljskoj tradiciji kritičkog rasuđivanja i logičkog dokazivanja i u tradiciji industrijske revolucije tijekom koje se javila potreba za brzom procjenom i selekcijom, po slijedu stvari vrhovnu važnost zauzeli su verbalno i matematičko mišljenje. Racionalni izrazi i oblici misli mogli su se izmjeriti i još ih i danas pretpostavljamo svim ostalim izrazima i oblicima emocija.
Alfred Binet, jedan od tvoraca testa inteligencije, taj je test izvorno osmislio na zahtjev francuske vlade isključivo radi identificiranja djece s posebnim potrebama; kako bi im se pružilo prikladno školovanje. Napomenuo je da je osmislio mjernu ljestvicu koja ne dopušta mjerenje inteligencije jer intelektualne značajke nije moguće podvrgnuti superpoziciji pa ih stoga nije moguće izmjeriti kao što se mjere linearne površine.
Ono što na osnovu svojeg punodugomnogogodišnjeg istraživanja zaključuje doktor Robinson u svojoj knjizi Element jest da pravo pitanje nije koliko ste inteligentni već kako ste inteligentni; „inteligencija se može izražavati na različite načine i ne postoji jedinstvena mjerna ljestvica kojom biste to mogli izmjeriti“.
U jednom dijelu knjige iznosi upečatljivu kritiku Myers- Briggs testa koji se koristi za tipiziranje u kadrovskim službama i Herrmannova testa moždane dominacije rečenicom da je „rizik tvrdnje da postoji određeni broj tipova osobnosti, određeni broj dominantnih načina mišljenja u tome što na taj način ne otvaramo, već zatvaramo vrata“.
Dalje navodi teoriju koju je iznio Howard Gardner koja nam govori da ne postoji jedna nego više inteligencija, a to su: lingvistička, glazbena, matematička, prostorna, kinestetička, interpersonalna, intrapersonalna i još neke u razmatranju.  Te su Inteligencije manje više neovisne jedna o drugoj. Iako neke mogu biti “dominantne“, a druge  “latentne“, svi imamo različite jake strane u različitim inteligencijama i u kontekstu školovanja trebali bi ih shvaćati kao ravnopravne kako bi sva djeca imala mogućnost razviti svoje individualne sposobnosti.
Postoje još mnoge teorije, ali kao i sve ostale teorije, to su samo teorije. Hipoteze i kategorije, regularnosti koje se promatraju kroz nešto regularno i koje zapravo ne moraju držati vodu u širem poretku stvari.
Ono što je u trenutnom poretku važno i što Robinson navodi kao važne značajke inteligencije jesu njezina raznovrsnost, dinamičnost i osobitost.

Kreativnost je usko vezana uz inteligenciju, po Robinsonu- „kreativno razmišljanje je najviši oblik inteligencije. Ona je najupečatljiviji primjer dinamične prirode inteligencije; kreativnost je uspostavljanje novih mentalnih veza kako bismo stvari mogli poimat na nove načine i iz različitih perspektiva. Kreativno mišljenje uvelike ovisi o onome što se katkad naziva lateralnim ili divergentnim mišljenjem, a osobito o mišljenju u metaforama i opažanju analogija.“ Uz to navodi i tri zablude; prva je da su samo osobiti ljudi kreativni, ali kreativnost je kao i pismenost moguće razviti; druga je da se kreativnost odnosi na osobite aktivnosti poput umjetnosti, dizajna ili marketinga, ali naravno, kreativni možete biti u svemu što uključuje vašu inteligenciju te naposljetku treća zabluda, koja kaže da ljudi ili jesu ili nisu kreativni, kao i u slučaju inteligencije, ili jesu ili nisu inteligentni- kreativnost je shvaćena nepromjenjivom značajkom dok zapravo kako se doznaje iz prve dvije zablude, to jednostavno nije istina.
Sljedeća važna stvar koja je povezana s kreativnošću je mašta. U toj poveznici kreativnosti je definirana kao praktična primjena mašte; kreativnost podiže maštu na višu razinu.
Trebam li ponovno naglašavati koliko je svaki od ovih aspekata inteligencije, kreativnosti i mašte, kao i u slučaju osjeta, prigušen; doveden na razinu taman toliku da možemo operirati u sustavu- u okviru zadanih pravila u kojima nas je moguće nadzirati i izmjeriti- a da po sustav nismo opasni.

Učenje

Mislim da apsurd situacije u kojoj naše budućnosti i pronalazak mjesta pod suncem ovise o satima koje provedemo nadvijeni nad knjigom ili tipkovnicom, prisiljeni na izbor između tupog bubanja ili nešto maštovitijeg kodiranja, nije potrebno posebno isticati. Metodologija učenja pogrešna je na mnogo razina. Ono na što nisam obratio pozornost i za što mislim da je važno, a čemu i Robinson pridaje mnogo pozornosti, je socijalni aspekt učenja. Iz citata na početku vidimo kako zamjera školovanju što nas raspoređuje u dobne skupine i praktički lijepi datum proizvodnje. Dobro, Robinson je ipak usredotočeniji na pronalazak elementa (stanja „koje je sjecište naše prirodne sposobnosti i osobne strasti; u kojem nam vrijeme drugačije prolazi, u kojem smo življi, usredotočeniji te ispunjeni entuzijazmom- stanje tijekom kojeg osjećamo da ostvarujemo svoje najistinskije jastvo“) pa se njegov rad ne vrti toliko oko učenja, već pronalaska optimalnih uvjeta koji pospješuju pronalazak i bivanje u elementu- od kojih je jedan i socijalni uvjet.
„Pronalaženje vlastitog plemena“ danas obično započinje nakon odsluženog školskog roka, kada dobivamo određenu samostalnost i kreativnu slobodu, ali to pleme ili „kreativna grupa“ nije finalna i definitivna postaja. Kreativnu grupu može činiti i usputna skupina s kojom strasti i interese imamo samo djelomično; bitno je samo da ta skupina neke aspekte naših kreativnih sposobnosti pobudi i naglasi višestruko. Stoga je važno ukinuti razrede i omogućiti slobodu kretanja tijekom cijelog školovanja kako bi se grupe generirale spontano. Jer iako ima dosta samotnjaka i iako su sklonosti različite, naše će sposobnosti a time i učenje procvjetati potpuno tek u pravom grupnom okruženju. A koje je “pravije“ od onog za kojeg sami osjećamo da je pravo.
Robinson tvrdi da kreativne grupe zajedno mogu postići više no što osobe koje je sačinjavaju mogu postići pojedinačno zato što kreativna grupa objedinjuje tri najvažnije značajke inteligencije.
Idealna kreativna grupa je raznovrsna; sastavljena je od više različitih ljudi s različitim, ali komplementarnim darovitostima. Raznovrsnost darovitosti je važna, ali nije dovoljna. Različiti načini razmišljanja mogu biti prepreka kreativnosti tako da kreativne grupe moraju nalaziti načine da svoje razlike upotrijebe kao vrline, a ne kao slabosti- izvrsne kreativne grupe su dinamične. Posljednja značajka idealne kreativne grupe veoma je važna kada govorimo i o neidealnim kreativnim grupama učenika. Učenici moraju uvažiti i uskladiti svoje razlike, ali kao i inteligencija moraju imati neku osobitost.
Zamislimo situaciju u kojoj se učenici zainteresirani u primjerice osnove fiziologije čovjeka sastaju neovisno o godinama, raznolikim sposobnostima i sklonostima. Sastaju se „kako bi učinili nešto specifično i zajedno su samo onoliko dugo koliko žele biti ili koliko moraju biti da bi obavili posao“. Recimo da u grupi imamo učenika koji ima sklonosti prema glazbi, učenicu skloniju vizualnom izražavanju i filmu i još jednu učenicu koja je nesklona društvu ali je zato sklona književnosti i pisanju. Nakon proučavanja sadržaja oni su se dogovorili da će snimiti kratak video zapis o lokomotornom sustavu i posebice mišićima, popraćen naracijom i glazbom. Trebat će im i model/glumac pa će potražiti nekog voljnog mišićavog sportaša s istim interesima. Pošto je filmašica zainteresirana u starije tehnike snimanja i želi eksperimentirati s tom idejom aktivirati će i nekoga iz starije garde, a toj starijoj osobi zasigurno će dobro doći malo akcije, ako zbog ničega drugog onda zbog održavanja plastičnosti mozga…
Primjer je banalan, ali shvaćate što želim reći. Funkcija jednog tjelesnog sustava povezana je sa svime ostalim i nema šanse da učenici te imaginarne skupine neće “svladati gradivo“, detaljno i duboko i široko i svim srcem i dušom.
Svatko će se razviti u potpunosti svoga bića bez da je prisiljen konformirati se. A naše nas školovanje neumoljivo konformira. Bez da smo toga svjesni usađuje nam određene misaone tokove, svjetonazore, stavove, ponašanja i sve te perverzije, tako da na kraju perpetuiramo zablude i cijeli debilni sustav.

Eto da zaokružim: školovanje je trenutno pušiona. Posljednje i najzanimljivije izopačeno područje koje nas pretvara u ukalupljene poslušnike je motivacija. Poprilično je opširno pa ću ga kao završetak serije o školovanju i kao šlag na tortu ostaviti za sljedeći puta.
Ispričavam se na još jednom dugom suhoparnom tekstu punom stručnih izraza i znam da sam trebao poraditi na pakiranju više nego na sadržaju, ali što sad. Svi žudimo za jednostavnošću u ovom kompliciranom svijetu. Svi bi htjeli samo jedan pojednostavljen, izoliran, sažet i ubjedljiv odgovor na svako pitanje. Baš kako smo navikli u školi. Tako smo lijepo istrenirani da su nam dugi tekstovi ne samo neprimamljivi nego čak i odbojni. Naši su mediji puni plitkih polu informativnih šarenih  tekstića pa smo takvi postali i mi. Ili obrnuto.
Još nismo potpuno prodrli u prirodni dizajn i ne povezujemo sve te samoprojektirajuće dijelove u nešto smisleno. Još razdvajamo i analiziramo pa su ljudski koncepti i ideje komplicirane i interdisciplinarne; u njima ima i povijesti i sociologije i psihologije i biologije i ovoga i onoga pa je na nama da se udubimo, razmislimo i razvijemo jedra. Dok ne spoznamo temeljne istine muvat ćemo se oko naših teorija i kategorija. Ići ćemo u krajnosti, ili pojednostavljivati ili komplicirati. Još neko vrijeme. Uglavnom, prave stvari rijetko dolaze segmentirane na traci. Nije dobro ako vam se stvari same slijevaju u mozak, pokušajte naći stvari oko kojih ćete mozak morati obujmiti. Stvari koje možete doživjeti i iskusiti. Kao na primjer ovu krasnu odmjerenu pjesmu Lorisa Malaguzzija:

Dijete
je stvoreno od stotine.
Dijete ima
stotinu jezika,
stotinu ruku,
stotinu misli,
stotinu načina razmišljanja,
igranja, govorenja.
Stotinu, uvijek stotinu
načina slušanja,
čuđenja i voljenja,
stotinu radosti
pjevanja i shvaćanja,
stotinu svjetova
za otkrivanje,
stotinu svjetova
za stvaranje,
stotinu svjetova
za sanjanje.
Dijete ima
stotinu jezika
(i još stotine, stotine)
ali oni ukradu devedeset i devet.
Škola i kultura
odvajaju glavu od tijela.
Upućuju ga
misliti bez ruku,
djelovati bez glave,
slušati i ne govoriti,
shvaćati bez radosti,
voljeti i oduševljavati se
samo na Uskrs i Božić.
Upućuju ga
otkrivati svijet koji već postoji
i od stotinu
ukradu devedeset i devet.
Govore mu
da rad i igra,
stvarnost i fantazija,
znanost i mašta
nebo i zemlja
razum i sanjanje
ne idu zajedno.

I tako govore djetetu
da stotina ne postoji.
Dijete kaže:
Nipošto. Stotina postoji.