Hrabar Dabar 6 – Priroda i društvo: školovanje 103

23

lis. 2012

Motivacija… Zamislio sam se malo u pokušaju definiranja motivacije. Nije jednostavno. Pristupalo joj se na različite načine tako da su stvorene različite perspektive i različite kategorije, kako to već ide. Za neke je motivacija egzaktna, a netko je mistificira. Za neke je očita i mjerljiva, za neke baš i ne. Stoga, mislim da bi bilo korisno kada bi se spustili stepenicu niže i razmislili od čega se to motivacija u njenom najopćenitijem smislu sastoji. Tu je odgovor jednostavniji: od skupa motiva. Opet, postoje različite kategorije motiva, a obično ih dijelimo na biološke i psihosocijalne.
Iz praktičnih razloga moram napraviti još jednu moju pomalo pojednostavljeno-neznanstvenu podjelu, pa ću tako pitanje motiva promatrati iz stajališta dvije oprečne tradicije. Prva tradicija je bihevioristička: ono što se promatra i mjeri su ponašanja dok se glava (tj. sve što se zbiva unutar nje) smatra nedostupnom crnom kutijom. Druga tradicija je kognitivizam. Kognitivizam za razliku od biheviorizma uzima u obzir naša unutarnja stanja, štoviše, iz pozicije kognitivizma motivi se dijele upravo na unutarnje (intrinzične) i vanjske (ekstrinzične).

Biheviorizam

Kao što rekoh, biheviorizam je znanstveno, egzaktno promatranje ponašanja. Misli, emocije i sve što se događa u glavi je znanstveno nemjerljivo i ne uzima se u obzir.
Počeci biheviorizma povezani su s ruskim znanstvenikom-nobelovcem Ivanom Pavlovom i njegovim slavnim eksperimentom sa psom. Pavlov je proučavajući naslijeđene reflekse u pasa mjerio izlučivanje sline prilikom hranjenje. Cijela se struja biheviorizma porodila kada je znanstvenik primijetio da pas izlučuje slinu čak i prije nego što dobije svoju porciju hrane ili je eventualno nanjuši iz daljine. Zaključio je da pas reagira instinktivno već na same zvukove koraka njegova laboranta. To je također i potvrdio; davanje hrane uparivao je s ostalim podražajima poput zvonjenja, fućkanja, elektrošokova i raznih svjetlosnih podražaja. Podaci su bili dosljedni i pokazivali regularnost pa je Pavlov zaključio da se ti automatski nesvjesni procesi također odnose i na ljude- samo su nešto zamršeniji. Proces je kasnije nazvan klasično uvjetovanje, a Icin je rad značajno promijenio način na koji su svi poslije njega poimali vlastito postojanje.
Sljedeća važna faca je Burrhus Frederic Skinner. On se nastavio na rad svog prethodnika tako što je razjasnio i nadopunio onaj zamršeni dio. Točnije, uveo je vlastito uvjetovanje i nazvao ga operantno uvjetovanje. Skinner više ne govori samo o prvotnom instinktivnom pridruživanju određenog odgovora na određeni podražaj nego dodaj još jedan ključan element, a to su povratne informacije. Čovjek na ovaj podražaj odgovori na onaj način i potom dobije nekakvu informaciju; on zapravo postaje svjestan odnosa i posljedica svojeg ponašanja te je u mogućnosti to ponašanje prilagoditi po volji. Naravno, prilagodba je moguća samo ako si čovjek sve elemente i veze jasno osvijesti- ako ne, onda živi u mraku i drugi ga prilagođavaju sebi.
Ali kakve sve to veze ima s motivacijom, klasično i operantno uvjetovanje prvenstveno su pojmovi povezani s učenjem: u sprezi povratnih informacija učimo prilagođavati naše odgovore u odnosu na podražaj. Sprega povratnih informacija je povezanost podražaja i odgovora ili jednostavno
(“jednostavno“) spoznaja da više ljubavi uzrokuje mir, i više mira uzrokuje više ljubavi, a manje ljubavi uzrokuje rat, i više rata uzrokuje manje ljubavi- i sve moguće kombinacije.
E pa uvjetovanja imaju veze s motivacijom jer se podražaji izjednačavaju s pobudama: u sprezi povratnih informacija prilagođavamo naše odgovore u odnosu na pobudu (ili motiv) – kako bi zadovoljili neku potrebu (a i ta se potreba također naziva motivom). I što sad imamo? Imamo motiv koji je sam sebi način i cilj. Ako još uvijek pratite i ako ste zbunjeni to je u redu. Vratimo se na početak na raspravu o definiranju motivacije. Rekao bih to ovako: motivacija je cilj, a motivator je način. Pojam motiva posve zaboravite, u daljnjoj tekstu on je taj koji je neodređen.
U kontekstu školovanja- moj cilj (motivacija) je dobiti diplomu, a njihov način (motivator) je ocjena. Ocjena je kao motivator ujedno i povratna informacija (trebala bi biti) pa ću u odnosu na tu informaciju prilagoditi svaki budući odgovor kako bi na kraju ispunio cilj i pobrao diplomu. Motivacija je viši pojam i na putu do njezina ostvarenja služimo se, i služe nas, motivatorima.
Probajte to nekako probaviti pa da zavirimo u nedostupnu crnu kutiju.

Kognitivizam (i kako sam ga *ajebao)

Razlog zašto se ovako okrutno igram vašim vijugama je taj što vas želim uvesti u moju perspektivu. Nisam još vidio da je netko tako postavio stvari, a meni se nekako učinilo zgodnim; prešaltavanje pojmova i značenja je zeznut posao.
Dakle, ono što želim reći je da motivacija nikada ne može biti vanjska, ona je uvijek unutarnja, a motivator nikada ne može biti unutarnji- motivator je uvijek vanjski. Rekao sam da se iz pozicije kognitivizma motivi dijele na intrinzične i ekstrinzične, pa sam zatim pojam motiva razgraničio na pojam motivacije (koja je cilj) i motivatora (koji je način), i sada tvrdim da je iz pozicije dabrovizma motivacija uvijek intrinzična, a motivator uvijek ekstrinzičan. Mislim da sam time pomirio i biheviorizam i kognitivizam i vratio ih tamo gdje potječu- u nas. Barem te dvije naše glupe kategorije.
Svoj cilj uvijek biramo iznutra i da bi došli do nekog cilja koristimo (za izliku?) vanjske motivatore. Također tvrdim da su svi vanjski motivatori nametnuti društvom i da je jedina istinska motivacija ona biološka. Biološke motivacije su: zrak, hrana, piće, sklonište, toplina, seks i san. Vanjski motivatori poput novca i ocjena su teško smeće. Ne trebamo ih. Motivatore ne trebamo uopće.
Intrinzična motivacija je najsnažnija sila na svijetu. Sve ekstrinzično moramo priznati kao dio našeg nepoštivanja prirodnih zakona i sve ekstrinzično moramo vratiti tamo gdje potječe- kao što rekoh, unutra, u nas.
Sve što trebamo je strast. Trebamo uzgajati strast. Dobro, ako dizajniramo motivatore koji uzgajaju strast, tim bolje. Neka bude iz strasti i neka bude za strast.
Još malo probavljanja,da. Ni četiri želuca vam neće biti dosta sa mnom.

Motivacija (i kako nas *ajebava)

Ako netko drugi ima jasniju i snažniju motivaciju, a meni je moj cilj nejasan, vrlo je izgledno da ću postati sredstvo tome drugome. Ako nemam osviještenu vlastitu motivaciju i vlastite motivatore, kao niti tuđu motivaciju i motivatore, bit ću igla ili konac, a ne pletač ili odjeven.
Hajdemo onda u osvještavanje.
Riječ motivator dolazi od latinske riječi movere, što znači pokretati. A što to pokreće, održava i usmjerava ponašanje u današnjem svijetu. Obično se kaže da je to novac.
Novac je definitivno ultimativni motivator i sredstvo kontrole. Natrag na biheviorizam… Po Skinnerovom operantnom uvjetovanju učestalost nekog ponašanja povećava se pozitivnom potkrjepom (osim novca tu su i druge nagrade i pohvale) ili uklanjanjem negativne potkrjepe, a smanjuje se negativnom potkrjepom ili uklanjanjem pozitivne potkrjepe.
Iz široke životne palete primjena, za primjer na kojem ću vam demonstrirati kako nas se operantno uvjetuje, odabrao sam nešto totalno apstraktno i nesvakidašnje- mi smo danas dužni po rođenju, složit ćete se: bogu, jer nas je otkupio njegov sin, i banci, jer nas je otkupio MMF.
Dug izaziva nelagodu i zasigurno je negativno potkrepljenje. Ukoliko se ponašamo u skladu s pravilima (kako vjerskim tako i gospodarskim) pozitivno će nas se potkrijepit novcem te božjim oprostom i ujedno će nam se ukloniti urođeno negativno potkrepljenje tj. dug . Ako ne poštujemo pravila igre pritiskat će nas se još više, a sve će nam radosti biti oduzimane.
U sklopu školovanja postoji sličan mehanizam nagrada i pozvala, u paketu s- uklanjanjem nagrada i pohvala; uklonjeni manjak nagrada i pohvala u školi rezultira dodatnim roditeljskim i društvenim negativnim pritiskom i priča se ponavlja. Uočavate li pravilo?

Novac, ocjene, nagrade i pohvala ljudski su imaginarni motivatori koji nemaju veze s prirodom. Oni su sekundarni motivatori, sekundarni potkrepljivači, dok su primarni motivatori (ili ono što sam obujmio pojmom motivacije) prije nabrojani biološki. Uloga sekundarnih motivatora nametnuta nam je društvom i naučena je, dok ulogu motivacije ne trebamo učiti. Motivaciju jednostavno imamo.
Motivacija pokreće svijet; potreba za zrakom, hranom, pićem, skloništem, toplinom, seksom i snom. I naravno- potreba za realiziranjem strasti (čime obuhvaćam tzv. psihosocijalne iliti psihodruštvene motivatore: sigurnost, pripadnost, spoznaju, samopoštovanje, samoispunjenje, smisao…)
Ovo što govorim nikako nije regresija na neke primitivne životinjske nagone; doista, sve što želim reći je da smo negdje putem pomiješali lonce i poklopce te vanjske motivatore uzeli za neizbježnu činjenicu, a život bez njih za neostvarivu utopiju.

Školovanje i motivacija

Svako, ali svako dijete ima strast za spoznajom; svako je dijete gotovo nemilosrdno znatiželjno. I onda mu se dogode odgoj i školovanje. Uvjetuje nas se i potkrepljuje u sustav u kojem smo ovisni o uvjetovanju i potkrjepi dok se, kako sam pokazao u prethodnom tekstu, naše strasti i naša prilika da ih otkrijemo zatomljavaju.
Zajednički višekratnik svim motivatorima je strah. Školovanje je utemeljeno na strahu jer postoji savršena ocjena, savršeni rezultat, gdje se svaka pogrješka kažnjava gubitkom savršenstva (bodova, ocjene)- a logično je da čovjek više strahuje od gubitka nego mogućeg dobitka.
Sustav se dakle temelji na strahu, kaznama, no što se događa s onima koji sustav i kazne izbjegavaju. Ako nam volja nije slomljena i ako još nismo zavoljeli svoje ropstvo, željet ćemo izbjeći neugodan podražaj; bubanje je neugodan podražaj, konflikt prirode i društva je neugodan podražaj pa sve za posljedicu ima to da se pojedinac u općem neskladu tragično paralizira. Školarac nakon nekog vremena kontemplacije na neki način počne izražavati nezadovoljstvo pa biva proglašen delikventom, ili se u drugu ruku kao Winston Smith u 1984. ipak pomiri s time da je 2+2=5.
U sustavu također postoje i nagrade; obične kratkoročno nagrade kao što je profesorova pohvala ili možda nešto opipljivo od roditelja, ili dugoročne društvene nagrade koje su u sustavu pretpostavljene. I jedne i druge nas kvare. Ako se sjećate gospodine Kohna iz prošlog teksta, on je napisao knjigu pod naslovom Punished by rewards. Tema knjige je očita, a ovo je otprilike njezin sinopsis: u našem katastrofalnom školskom sustavu događa se to da nagrade često zamijene našu intrinzičnu motivaciju- intrinzičnu strast- pa nas korumpiraju kao bića i… banana.
Provedeni su brojni zanimljivi eksperimenti čiji zaključci idu u prilog tim tvrdnjama, a ja ću vam navesti dva. U prvom su eksperimentu jednoj skupini djece dali bojice i papir i pustili ih da se druže i zabavljaju, dok su za drugu skupinu djece organizirali malo natjecanje te im za najbolje radove obećali nagrade. Djeca druge skupine crtala su bezvoljnije i njihovi su crteži bili znatno lošiji od prve skupine.
U drugom eksperimentu isto imamo dvije skupine djece, ali sada su im u ruke dane puzzle. Prvoj je skupini po uspješnom završetku obećana nagrada, a drugoj nije obećano ništa. Kada su djeca druge skupine uspješno složila slagalicu malo su prokopala nos pa nastavili igru i kreativno preslagivanje, dok su djeca prve skupine odložile okvir i šutke pričekala poslasticu.
Ta dva eksperimenta ilustriraju loše primijenjene nagradne mehanizme našeg školovanja. Drugi eksperiment pokazuje da kalkuliramo kako što jednostavnije dobiti što bolju ocjenu, i to je često na štetu kvalitete našeg rada i sveukupnog razvoja, a prvi eksperiment ukazuje na to da nas hijerarhija i natjecanje na neki način okreću protiv naših kolega supatnika, što nas dovodi u još jednu disonancu, što nas na kraju čini bezvoljnima. Ili postanemo kompetitivni i okrutni; samo usmjereni na pobjedu iz vida gubimo širu sliku.
Slična istraživanja o nagradama provedena su i na drugim dobnim skupinama. U sjećanju mi je ostao jedan (zapravo ohrabrujući, jer pokazuje da nismo korumpirani do srži i nepovratno) čiji su zaključci bili da je iznos novčane nagrade proporcionalan s učinkom kada je u pitanju bazična mehanička radnja, poput nabijanja čavla čekićem, ali čim zadatak zahtjeva povećanu kognitivnu aktivnost- učinak ispitanika postaje obrnuto proporcionalan novčanim nagradama.

Bolji sustav učenika mora osnaživati, a ne pokoravati. Naš komplicirani svijet pred nas neprestano postavlja zahtjevne zadatke koje mi zbog navedenih okolnosti ili izbjegavamo ili obavimo traljavo, bezvoljno itd. Uzrok tome nije ljudska priroda, to nam nije urođeno.
Svatko doista ima različite potencijale, ali se ti potencijali na svakom koraku zataškavaju pa smo s vremenom počeli sumnjati. Zamislite, čak se usudimo reći da svijet bez novca nije moguće jer nitko ne bi ništa radio. Ma zamislite vi samo, mi se usudimo reći da školovanje bez ocjena nije moguće jer nitko ne bi ništa naučio. Nije li to pomalo, ne znam – izopačeno?
I vi i ja i svi imamo svoje autonomne strasti i težnje koje želimo usavršavati; to je nešto u čemu želimo postati što vještiji i što bolji, nešto svrhovito i značajno što će ići na dobrobit naših bližnjih i cijelog nam svemira. Ako mislite da vam to nešto nedostaje ili da ne postoji- razmilite ponovno.

Natjecanje, nagrade, kazne, biheviorizam, kognitivizam…- ništa od toga samo po sebi nije loše. Jednostavno bi ih konačno trebali prerasti. Korak naprijed učinit ćemo kada revidiramo prošlost, zirnemo u sadašnjost i redizajniramo naš sustav te prilagodimo naše ponašanje. Rekao sam da je moguće dizajnirati sustav koji će doista uzgajati naše strasti, koji će nas osnaživati, a ne pokoravati; to je definitivno moguće.
Bitno je na neki način dobijemo povratnu informaciju o našem ponašanju; što se tiče školovanja, kada je već ovakvo institucionalizirano, sigurno je da trebamo u vidu imati vlastiti napredak i postignuće- ali se taj način ne smije zasnivati na principu straha. Brunerovom zakon to lijepo sažima: naš bi cilj trebao biti da djeca vlastiti uspjeh i neuspjeh doživljavaju kao informaciju, a ne kao nagradu ili kaznu.
Vrlo je važno da školovanje percipiramo kao napredak- kao otkrivanje, a ne kao pokrivanje gradiva. Gradivo trebamo proučavati, gradivom trebamo graditi i biti kreativni, nije dobro ako smo prisiljeni razmišljati samo o tome kako ćemo što manje odstupati od već gotovog zadanog savršenog modela.
Koja je uloga profesora. Profesor bi trebao promatrati i opisivati naše sklonosti, savjetovati nas i biti nam prijatelj- da, pogađate- ako ga već mora biti.
Mislim da je budućnost u nekom obliku „gejmificiranja“. Postoje mnogi mehanizmi korišteni u društvenim i video igrama koji oponašaju motivatore te zaslađuju cijelo iskustvo. Oni uzgajaju strast. Samo, ti se mehanizmi uspješno primjenjuju u poslovnom svijetu, da- djelatnici potenciraju vlastitu motivaciju- ali ih se i podlo podmeće u nekim drugim granama poput marketinga. No to je neka druga tema; znanje se uvijek koristi u dobre svrhe- pitanje je samo čije dobre svrhe. Zato ponavljam, budućnost našeg svijeta u ovom slučaju ovisi o malo stvari. O tome hoćemo li upoznati naše istinske motivacije- pa da prestanemo sumnjati u vlastiti zdrav razum i osjećanja- kao i o tome hoćemo li moći prepoznati kako se lako manipulira motivatorima, pa da konačno postanemo otporni na gluposti… Ah…

Živjela (re)evolucija!