Kolumna 3, Hrabar Dabar: Malo manje opća mjesta
Etogac. Ispovijedam se vama braćo. Razumijem da je bilo teško probavljivo, ako je bilo uopće, i doista sam iskreno zahvalan na svim kritikama. Dobronamjerne ili ne, priznajem da se u cijelom tom cinizmu, koji je usput rečeno mjestimično urnebesan, s većinom vaših kritika slažem. Zapravo, računao sam na njih jer kao što je Nevjernik primijetio dosadašnji povod mojem pisanju je bilo baš to- bilježenje razmišljanja pri nesanici. Pisao sam za sebe, zbog sebe- terapijski. Katkad bi moždani promet postao neizdrživ i jedini meni prihvatljiv lijek bilo je pisanje. Bilo mi je jasno da moje zabilježena kognitivna onaniranja neće biti sasvim privlačna stranome čitatelju, onome koji me ne poznaje van pikselastih nakupina, ali tako je kako je… i može se popraviti. Dobra stvar je da ste, koliko god nepristupačno to pisanje bilo, stekli dojam kakav sam kada nisam Dabar; prepotentan, kvazi intelektualan, naivan i nadobudan adolescentni mlatimudan i sve to- jesam. Plutam negdje nigdje, stižem nikamo. Nema smisla da u tom loše uspostavljenom neuspjelo ironičnom dabrastom liku nastavim pisati. Istina je da nisam pravo ni promislio o pisanju pod pseudonimom. Djelovao sam po inerciji i prezaigrano, zaboravivši da je krajnji cilj itekako ozbiljan i osoban. A cilj ostaje onaj hrabrov dabrov: izgradnja boljeg i zdravijeg društva koje nije u sukobu s prirodom pa time niti sa samim sobom. Moguće je.
Sada veliko otkrivenje, bez mnogo teatralnosti; ja sam Škorpija i Vodenjak, to je normalno vrlo vrlo važan podatak- rođen sam u predzadnjem mjesecu 1994. što znači da imam punih 17 godina. Nažalost, pravo ime i prezime vam ne smijem reći iz sigurnosnih razloga. 😉
Evo, sada sam živo biće iza slova i riječi, nikakav mrtvi dabar, no to ne znači da ne stojim iza onoga što sam dosada napisao. Nerado griješim, ali kada pogriješim i kada to shvatim, pogrešku rado priznam. Priznajem dakle, da sam donekle pogriješio u pristupu i nastupu no ne priznajem da sam pogriješio u nakani. Siguran sam da je čovjek produkt kulturnog okruženja ali i to da je unatoč svemu još uvijek pretežito altruističan, taj čovjek. Siguran sam da je za generiranje sebičnog ponašanja kriv ovaj naš sustav i siguran sam, kao što rekoh, da smo sposobni urediti stvari tako da naša civilizacija umjesto egoizma potencira divni humani altruizam. Da to je još jedan pleonazam, kao i destruktivno rušilaštvo, i ima svoju svrhu; naime, nikad dosta humanog altruizma. To vam sve nabrojano u ovom i svakom narednom tekstu imam namjeru lijepo koherentno obrazložiti. Da, koherentno- dosljedno, povezano, suvislo…
Ono što sam nekako napola započeo i sada želim nastaviti je da su naša priroda, makar nisam toliko siguran da postoji takvo što kao ljudska priroda, ali onda priroda nas kao ljudi koji se sasvim fino osjećaju surađujući i uveseljavajući druge; i priroda neučinkovitog zastarjelog kompetitivnog socijalnog- i kapitalističkog gospodarskog sustava, i općeg materijalno-industrijskog mentaliteta koji nas uglavnom unesrećuju; definitivno u sukobu. Zagovaranje moralnosti i dobrih ljudskih osobina u okolini čija je glavna mantra konstantno natjecanje- koje pak podrazumijeva bespoštednost, licemjerje, podmetanja i sve ostale vrste korupcije- nerazumno je i proturječno; to je nesporazum koji je u srži svih naših problema.
Natjecanje podrazumijeva stratifikaciju iliti raslojavanje; hijerarhijski poredak, nekoga na postolju i nekoga na začelju, postojanje sposobnijih i jačih, nesposobnijih i slabijih i onih potpuno obespravljenih koji priliku za razviti se nisu ni dobili. I to je sada kao 11. božja zapovijed: uvijek je bilo i uvijek će biti jačih i slabijih, onih kojih imaju i onih koji nemaju. Ali, to nije istina. Niti zdravo razumski niti metafizički, nikako. Bilo je jačih i slabijih, i još uvijek ih ima i zbog različitih genetskih predispozicija uvijek će ih na neki način u nekom obliku biti, ali svi možemo uživati obilju. Svi možemo imati pristup neiskvarenom divnom znanju i osposobiti se za koješta, i pristup svemu ostalom materijalnom i nematerijalnom što nam srce i mozak požele. Ako surađujemo.
Taj pristup o kojem govorim nije samo deklarativan, to nije pravo propisano poveljom, to nije ideološki koncept poput američkog sna koji je zamišljen tako da su ti, ako uložiš puno truda i neumorno radiš, po nekoj zamišljenoj pravici zajamčeni određen životni standard i sve pogodnosti koje s tim standardom dolaze; kuća, auto, djeca, pas, ljetovanje, zimovanje- sve te divne učmale pogodnosti.
Doći će to na red, već jednom, nadam se- samo moram se prvo pobrinuti da ove (re)evolucionarne ideje koje nastojim proslijediti padnu na plodno tlo, odnosno da ih ne shvatite kao potpunu nadobudnost i naivnost i kao takve ih unaprijed odbacite.
Kad sam već kod plodnog tla; svijet je u svakome od nas zasadio mnogo gorčine. Oni drugi, oni nasilnici, oni na vlasti, na takozvanim pozicijama moći- oni jači, sposobniji i spretniji te zasade gorčine pažljivo njeguju i kasnije žanju. Svima je potrebna hrana i svatko ima svoju vrstu prehrane i, kao što dobro znamo, o ukusima se ne raspravlja. Stvar je u tome da su Oni Spretniji često i oni nesretniji pa rješenje nije upiranje prstom već razumijevanje, ako je moguće suosjećanje, i na kraju krajeva, a ujedno i na početku početaka, nemojte mi se sada zbuniti- pružanje pomoći.
Vjerujem da je uz zasade gorčine ipak opstalo i barem nekoliko redaka idealizma, ustvari ne samo da vjerujem, ljudstvo to neprestano dokazuje. Cinizam je, kao što je dobro znano, izjalovljeni idealizam i sve što treba učiniti je njegovati ga dok se ne preobrazi natrag u svoj izvorni oblik. Uostalom, lako je biti ljut, vrijeme je da budemo pametni.
Biti pametan nije lako- ne kaže se bez veze blaženo neznanje. Svi stvaramo svoja područja ugode, svoje homeostaze, i svi redovito pribjegavamo mehanizmu negativne povratne sprege. Sve što odstupa od stalnih životnih uvjeta, naših rutina i svega onoga normalnog na što smo navikli, tim upornim mehanizmom biva regulirano. Kao što je prirodno da vi nastojite zadržati svoj standard tako je prirodno da i Onaj Spretniji vlastodržac nastoji zadržati svoj, a to postiže tako da zadrži vlast i po navici- pritom ne bira sredstva. Mi jedinke i mi ljudovstvo nismo ništa drugo nego precizno podešeni samoregulirajući organizam. Željeli mi to ili ne dio smo prirode i podložni smo njezinim zakonima. No nikako da se s time pomirimo i da ih počnemo poštovati. Mi stvaramo vlastite zakone, jer ipak, mi smo visoko napredna vrsta, najnaprednija poznata, pa zašto onda ne bi pisali vlastita pravila.
Pokušali smo i nismo uspjeli, hajdemo to sada priznati. Istina, došli smo daleko u ovladavanju staništem, došli smo daleko u ovladavanju mnogim prirodnim pojavama i uskoro ćemo otići još dalje, ali smo još uvijek jedna od prirodnih manifestacija i dok ne priznamo da postoji nešto uzvišenije i univerzalnije, dok god igramo te naše primitivne igre nadmoći, mi ne napredujemo, mi nazadujemo. Svatko će to Nešto zvati svojim imenom, svatko ima svoju apstrakciju- ja jednostavno kažem priroda.
No imena sada nisu važna. Hoću reći da koliko god tamo neki pokazatelji kvalitete života i napretka tvrdili da nam ide dobro i da se u odnosu na našu prošlost poboljšavamo, što zapravo i nije neistina- sav je taj napredak po cijeni našeg opstanka. Nemam iluzije o idiličnoj prošlosti, niti sam za bilo kakav oblik tehnološke regresije, naprotiv. Moramo prihvatiti nova saznanja i koliko god bolno bilo, potrgati našu trenutnu homeostazu i uspostaviti novu; novu koja je u skladu s prirodom. I to činiti iznova i iznova i iznova. Moramo podešavati naša uvjerenja i naša ponašanja u skladu s informacijama koje nam lijepa znanost obznani. Ne možemo samo zaustaviti vrijeme i prostor i reći da je nešto definitivno i nepromjenjivo. Ne možemo poštovati ustajale neučinkovite ideje, koncepte- ne postoji takvo nešto kao što je kraj povijesti.
Što se tiče trganja homeostaze- tranzicije svijesti i vrijednosti, ona može ali i ne mora biti bolna. Ljudsko “prokletstvo“ tj. onaj spomenuti mehanizam negativne povratne sprege novu spoznaju, ma koliko god ona dosljedno argumentirana i istinita bila, neće prepoznati kao nešto lijepo i prirodno već kao napad. Kao agresiju na štićenikov identitet.
Što biste o meni pomisli kada bih rekao da je svatko, uključujući i hrvatske branitelje, tko se ikada odlučio pridružiti vojsci- budala ( svakako, postoji i ljepši i prikladniji način da se kaže budala, posebno u ovom kontekstu, ali neka bude rasprave radi). Izmanipulirana budala koja je potpavši pod utjecaj romantičnih glorificiranja nacionalne mitologije i ostale patetike- u prvu ruku dopustila da netko drugi iz vlastitog interesa izgradi njegov identitet umjesto njega, a u drugu ruku zatvorila oči na činjenice koje govore da je ubijanje drugih ljudskih bića bez iznimke protuprirodno. Ubijajući druge, ubijamo i sebe- doslovno. Često rat ne završi bljeskom i olujom na bojnom polju nego bljeskom u usnoj šupljini; to je ultimativna kapitulacija. Kolike samo nevidljive štete za posljedice ima taj rat: gorčine koja se potiskuje ili odgađa i koja na kraju rezultira generacijama poremećenih međuljudskih i svakakvih odnosa. A i jedna i druga strana uvijek pristupaju iz istog razloga: kako bi zaštitili svoje bližnje, kako bi zaštitili žene i djecu… ili žene i nejač. I nikako da naučimo… pa zar to nije apsurdno. Nije li apsurdno da se ratne “pobjede“( često pod krinkom “prisjećanja“ ) i sva ta ljudska glupost veličaju i slave.
Danas su se stvari donekle promijenile pa se ljudi uglavnom ne pridružuju s namjerom da idu nekoga ubijati već imaju fetiš prema oružju, stezi i ostatku neodoljivog vojnog šarma ili su samo željni avanture, što je razumljivo i kao i u slučaju drugih obmana ne može biti za osudu- želje tj. sekundarne ljudske potrebe su generirane propagandom pa osudu želimo nadići- no zašto naše primitivne načine ne bismo zadovoljili recimo paintballom. Moj je prijedlog da u procesu tranzicije cijelu Slavoniju i dalmatinsko zaleđe pretvorimo u igralište za paintball tako da svatko tko još uvijek ima nekih neriješenih računa i višak testosterona ima i mjesto gdje se može prepustiti. O tome se i radi zapravo- o umjetnosti prepuštanja.
Kao što rekoh, lako je biti ljut i vrijeme je da budemo pametni. Ali kada je to tako teško; teško je biti pametan, teško je biti odgovorna slobodnomisleća jedinka: nemaš na koga svaliti krivicu i nemaš opravdanja za mnoge stvari na koje si navikao ovako uljuljkan u ugodu vlastite homeostaze. Pa, predstoje nam dvije stvari- ili ćemo naučiti misliti, postati odgovorni i pametni i živjeti u harmoniji ili nam ne gine novi ciklus nekonstruktivnog rušilaštva nakon kojeg bojim se, nećemo imati mogućnost popravnog (evo sad imam priliku priznati da ona sintagma u prošlom tekstu i nije bila najvještija jer sam zapravo htio reći da postoje dvije vrste rušilaštva: ono apokaliptično destruktivno i ono nužno konstruktivno- kao što su primjerice trganje homeostaze, rušenje zidova uvjerenja, identiteta itd. ).
Često ćete osjetiti da napadam vaš identitet, nešto sveto kao vjeru ili nacionalnu pripadnost, sve ono što smo kroz uzoritu političku korektnost i svevišnju toleranciju uzeli zdravo za gotovo; napadnite i vi mene nema problema- samo vas molim, ako vam nije teško- neka napad ne bude refleksan, nepromišljen, i zasnovan na gorčini.
Pitanje ljudske psihologije mnogo je kompleksnije nego što sam ga predstavio, naravno da je, pa i ono prepuštanje može poći krivo; iza svakog ugla postoje nebrojne mračne zamke samosažaljenja i beznadnih bezdana bez dna. Ali ne želim vas ponovno zbrčkati- kontemplirajte nad tim i nad preostalim napisanim rečenicama ako želite; na vlastitu odgovornost dođite do vlastitih zaključaka.
Kao što ste primijetili, na vašu nesreću, dugi-na sve strane-tekstovi su neminovni, tu si trenutno ne mogu i ne želim pomoći. Napišite mi vaše zaključke i razumijemo li se pa da konačno možemo u detalje…
‘se čujemo? 🙂