Kolumna 4 – Hrabar dabar: Priroda i društvo: školovanje 101

26

ruj. 2012

„Ono što vi uzimate za životne činjenice ja uzimam kao rješive probleme. Ne smijemo razmišljati na način da su stvari koji se danas čine tako- jednostavno stvari kakve jesu, i kako možemo činiti malena podešavanja unutra sustava- mi moramo preispitivati prakse i premise koje ih podržavaju.“- reče jednom Alfie Kohn.
Trebamo postavljati radikalna pitanja i pod radikalna mislim korijenska te zatim sprovesti postepen ali radikalan društveni zahvat koji će nam radikalno promijeniti živote na bolje.
Za početnu stanicu na ovom putovanju izabrao sam Alfijevu specijalku koja uz religiju čini nekakvu okosnicu našeg statusa quo- to je školovanje. Školovanje i religija sukobljavaju se i nadopunjavanju na više bojišta; kao svaka dobra ovosvjetska mućka donekle su u proturječju u sebi, između sebe, ali su i saveznici kada treba proturječiti prirodi. Te su dvije izopačene i izopačavajuće institucije prožele i pokrile sve aspekte naših života.
Religija nam govori da je problem u čovjekovom urođenom zlu, a ne u sustavu, no ja ću početi od školovanja koje nam govori da je sa sustavom sve u redu, odnosno da je ovaj sustav najbolji od svih mogućih. Mikro sustavom koji potkrepljuje neodrživa protuprirodna ponašanja, koji dizajniran da ukalupljuje i zagađuje…- i koji mora ići proć’.

Povijest

Pozabavimo se za početak etimologijom. Školovanje… škola- dolazi od grčke riječi skhole koja znači, pazite sad- slobodno vrijeme iskorišteno za učenje. Škola je obrazovna i odgojna ustanova pa tako uz školovanje često koristimo i riječ obrazovanje, naobrazba. Te riječi u svom korijenu imaju obraz, a obraz je u prenesenom značenju čast, poštenje, ponos… Stoga, ako želiš biti čestit, prikladan pripadnik društva, prvo ti je da se obrazuješ.
To je povijest i postanak riječi kao takve, hajdemo sada saznati povijest i postanak riječi realizirane.

Obrazovanje je u nekom obliku postojalo još od antike pa i prije; čovjek se mogao obrazovati kod raznih privatnika, filozofa i mudraca (koji su zapravo često bili subverzivni i nedruštveni), kasnije u samostanima itd. no ono što nas zanima je početak modernog obveznog školovanja upravljanog državom.
Važna godina kojom veselje započinje je 1765. Nju obilježava Wattovo usavršavanje parnog stroja i ujedno- početak prve industrijske revolucije. Ali, prava stvar dogodila se devet godina nakon Wattovog hita. Tada nam dolazi Marija Terezija koja je nakon niza svojih reformi odlučila i nešto utemeljiti. Odlučila se, kao što je dobro znano, upravo za austrijski školski sustav. A o tome se zapravo i radi- o sustavu.
Da samo spomenem… Prije tog Marijinog sustava postajao je i sustav protestantskog školovanja koji se razvio iz Lutherovog proglasa kojim ovaj naime tvrdi da spasenje ovisi o osobnim nastojanjima svakog pojedinca da pročita i razumije Sveto pismo- apsolutnu istinu. Ali, iako je bilo sustavno, luteranskim školovanjem je upravljala Luteranska crkva, a ne država, pa nas u ovom trenutku ne zanima.
Mi smo tada dakle, pošto smo bili dio Habsburške Monarhije, ostali pod prosvjetiteljsko industrijskim utjecajem habsburškog školstva no postoji još nekoliko značajnih događaja koji su utjecali na tijek povijesti i na američki model, koji uistinu i nije toliko različit od austrijskog, ali koji je važan zato što utjecaj na nas (i cijeli svijet) vrši i danas.
Ono što je zasigurno svakom poznato je škola druge velike njemačke države- pruska škola drila. Dril kao doktrina potječe od Majinog slavnog suvremenika- pruskog cara Friedricha II. Međutim, dva sljedeća važna datuma nalaze se nakon njihovih vladavina, u ranom 19. stoljeću. Prvi je datum 14.10.1806. kada prusko školovanje u bitki kod Jene biva poraženo od Napoleon, a drugi u 1815. kada Napoleon kod Waterlooa biva poražen. Taj vrli militaristički model školovanja koji je svodio ljude na dijelove velike mašinerije usavršen je nakon poraza kod Jene i kasnije se, na radost velikog dijela Europe, dokazao valjanim u Belgiji- kada je najviše trebalo.
I tako, Napoleon je završio kako je završio, ali Prusija je nastavila živjeti i živi još i danas. Put nam se opet račva na dva dijela: jedan vodi u Ameriku dok drugi direkt u nacističku Njemačku.
Kao što sam natuknuo, nakon formiranja SAD-a krajem 18. stoljeća, pruski je model postao američki. Prusko školovanje postalo je američka opsesija pa je mnoštvo političkih vođa, svećenstva, industrijalaca, sveučilištaraca i ostalih  koji su si to mogli priuštiti, u nadolazećim desetljećima pošlo hodočastiti baš Prusijom; trebalo je nekako pomiriti sve te useljenike i učiniti ih dijelovima velike mašinerije.
A nacistička Njemačka? Ista priča s dijelovima mašinerije, samo što su useljenici bili škartovi kojih se trebalo riješiti.

3 stupa

Kako kaže John Taylor Gatto, umirovljeni američki nastavnik i autor knjiga o obveznom školstvu, od kojeg sam jednom ne tako davno pokupio i ovu gore povijest, školovanje školovatelja a time i školovanih u Prusiji (koje su Ameri preuzeli), zasnivalo se na tri premise.
Prva je govorila da je država istinski vrhovni otac djeteta, a posljedica toga je da su biološki roditelji uzimani za neprijatelje svojih potomaka; u Americi je to učenje potkrijepio rad Austrijanca (kakvo čudo) Sigmunda Freuda čija je teorija bila da su roditelji i obitelj uzrok gotovo svih naših društvenih neprilagođenosti. Tu se naravno postavlja pitanje tko je onda neprilagođen i koji su uistinu prioriteti- da priroda bude prilagođena društvu kako insinuira Freud ili možda društvo prirodi, kako tvrdim čudan ja. No otom potom.
Druga premisa bila je da svrha državnog školovanja nije intelektualna obuka već su to poslušnost i podređenost; intelektualna obuka uvijek će podriti poslušnost ukoliko nije rascjepkana i strogo kontrolirana.
Treća premisa nastavlja se na „rascjepkanost“ iz druge. Učionice i radna mjesta trebali bi biti svedeni na pojednostavljene segmente koje bi svi, ma kako god glupi bili, mogli pamtiti i rukovati u njihovim okvirima; kako je za pravilno funkcioniranje potrebno malo prakse a ne pamet, neposlušan radnik lako je zamjenjiv i to bez ikakvog utjecaja na proizvodnju. Te su ideje u Ameriku prenesene preko studenata Nijemca (isto čudo) i Freudovog suvremenika- Wilhelma Wundta. Poznata je njegova tvrdnja da su ljudi samo komplicirane mašine.
Tako je na poligonima i u učionicama sve bilo svedeno na strogo nadzirane komadiće što je omogućavalo lako ravnanje, vrednovanje i rangiranje. Eh, mala digresija, ovo me ravnanje podsjetilo na raspravu koja se prilikom nekog nedavnog incidenta vodila na televiziji. Uglavnom radilo se o tome ne bi li bilo prikladnije da se ravnatelji (oh etimologijo moja draga) nazivaju menadžerima ili barem rukovodiocima; kao da će se njihova djelatnost magijom promijeniti s promjenom imenice. A pisao sam vam nešto o jeziku… a pisao je i Orwell, sunce li mu njegovo. Soft language i skrivanje tragova o postanka neke riječi zapravo su fragmenti u kojima se nazire Orwellov newspeak a navedeni primjer je upravo to. Iz jezika se najlakše saznaje povijest i kultura naroda i pojednostavljivanje, osiromašivanje i zatiranje tragova posuđenicama pa, bit ću soft i reći samo da nije dobro.
Gdje sam ono stao. Velika ironija koju Gatto neprestano ističe je da, kako se da zaključiti iz tri premise i povijesti školovanja, ono što se mjeri nije intelektualni rast već pokornost autoritetu. Nisam siguran kako je bilo u vaše vrijeme ali po mojem iskustvu najbolje ocjene su u pravilu imali najskrušeniji, najmirniji, najposlušniji, barem vanjštinom- najpokorniji. Buntovnije šaljivđije i jebivjetri uglavnom imaju dovoljno ili kako se to kaže „koliko treba“ ili u nekim ekstremnim slučajevima kao što je moj- ocjene (pokornosti) nemaju uopće. Meni je iskreno u jednom trenutku jednostavno prestalo biti šaljivo.
Pitajte profesore, nastavnike i učitelje koje poznajete ili sebe ako ste jedan, koliko znaju o povijesti svoga zanimanja i kladim se da će znanje koje “posjeduju“ (o posjedovanju znanja nisam ni počeo, to jednostavno vrišti newspeak! newspeak! ili barem- misconceptionspeak!) u najboljem slučaju biti da je počelo s Marijom Terezijom. Svaka čast iznimkama.
Dakako svakako, sve je to sada naizgled blaže no principi su i dalje isti; ne staju grozote na trima pruskim premisama. Vidjet ćete da su te premise samo sofisticiranije i podmuklije.

Večeras sam Drzak Dabar (jer drskost je hrabrost bez mudrosti) pa sam vam evo za kraj odlučio razjasniti i drugu, mračnu stranu moje nagle pokore. Naime, ako se izmjeni perspektiva dosta toga pa i moja pitomost ima dvije i više strana; i nemojte reći da nisam upozorio da ću vas napadati. Nikome drugome nego vama za ljubav odlučio sam pisati jednostavnije, bez previše “stručnih“ riječi, rascjepkano u fragmente koje je lakše upiti, a u ovom nastavku, kao što vidite, odlučih čak i skratiti tekst za cijelu jednu polovicu wordove stranice.
Koliko god teško bilo moram barem djelomično poštivati pravila igre jer je u njezinom dizajnu da ekstreme marginalizira i potom potpuno izopći- a kako ću onda takav jadan izopćen od vas napraviti poštene izopćenike…

Nadam se tako da ću (ako već nisam)  u daljnjim nastavcima o školovanju i prirodi i društvu vaš grohot predabrati u grozu. Ne, ne još jednu paralizirajuću već lijepu konstruktivnu grozu.
Mig mig.