Kolumna 2, Hrabar Dabar: Opća mjesta

02

ruj. 2012

Ako vas netko zamoli da u ruke uzmete nasumično poetsko djelo i  taj netko od vas zatraži da o njemu donesete sud, koji su vaši kriteriji? Imate li ih?
S obzirom da poezija po definiciji govori o nečemu čemu se ne možemo izravno obratiti već samo na to aludirati, iskusan će kritičar eventualno  primijetiti manjak potrebnih aluzija ili ako hoćete drugi opanak, višak općih mjesta. Kažem eventualno jer i njemu se može dogoditi da mu taj kriteriji promakne, ali će, ako je uz to što je iskusan i dovoljno profesionalan i metodičan, tu istu poeziju konzumirati u više navrata. Poželjno; u različito doba dana, pri različitim vremenskim (ne)prilikama, a možda čak i tijekom različitih godišnjih doba. Taj predani kritičar posvetit će se poeziji u svakom ekstremu svoga raspoloženja kako bi kada se varijacije izjednače mogao donijeti najobjektivniju moguću odluku.
Tom logikom, kako bi kritičaru olakšao posao i zadao mu koju glavobolju, svaki će pravi pjesnik pažnju posvetiti tome da je općih mjesta što manje, a aluzija što više. Kao glavni alat kojim oblikuje svoje modele, sterilne obrasce kitnjastih imena znane kao pjesničke figure, gospodin pjesnik na raspolaganju ima domišljatost. Pjesnik rezbari i modelira, stvara nježne, grube, plitke, duboke, valovite i razne teksture. Teksture tih figura-gotov proizvod ili poema, postaju medij autorova iskustva.
Čemu toliko filozofije, teoretiziranja, misaonih eksperimenata i pogodbenih rečenica pitate se. Ako vam je lakše pitam se i ja. Dobro je pitati se.
Ono oko čega trenutno mozgam i što me fascinira je pomalo nestvarna činjenica da je jedina stvarna, u tom lancu apstrakcija, otisnuta tinta na papiru. Ovisno o autorovoj vještini, zadnjem u lancu tj. kritičaru/ čitaocu/ konzumentu, nešto potpuno nestvarno kao što je impresija postaje gotovo čujno, mirisno, opipljivo… premda su jedino što doista možemo čuti, namirisati i opipati šuštanje stranica, vonj pljesni i tekstura celuloze.
Važno je da se s vremena na vrijeme toga prisjetimo. Misli, doživljaji, a na kraju krajeva i sam jezik, kao jedna od prvih tehnologija i kao ultimativna apstrakcija, nisu stvarni. Oni su samo potencijal, oni to tek trebaju postati.

Naša znanost i ono što zovemo zakonima prirode, kako je netko jednom rekao, su zapravo opažene regularnosti koje opažamo kroz nešto regularno. Stoga, da bismo razumjeli- kategoriziramo i mjerimo. Razvili smo znanstvene metode, poput one kritičareve, kojima se teži ukloniti sve subjektivno tj. nakon kojih ostaje uglavnom mjerljivo i objektivno.
Ali, ne postoji mjerni instrument koji može izmjeriti osobne osjećaje koje u nama pobude pjesnikove riječi, osjećaje poput radosti ili patnje, ne postoji neuroznanstvenik, psiholog ili filozof koji može prodrijeti i potpuno razumjeti naše subjektivno.
Mi smo ti koji svemu pridajemo značenje. Mi smo ti koji mislimo o poeziji i koji mislimo o mislima.
I ono najvažnije- nitko drugi to ne bi trebao činiti za nas.
Možemo raspravljati o uzrocima, posljedicama, regularnostima, možemo izmjeriti mogućnost pojave nekog ponašanja, no to je otprilike sve. Ne možemo razumjeti kako se netko drugi osjeća, kako netko drugi nešto doživljava. Dobro je poznat onaj učestali kratki klišeizirani filmski dijalog; „Razumijem kako se osjećaš.“ nakon koje obično slijedi odgovor „Ne, ne razumiješ.“. Pa, kome bi dali za pravo.

Kako bi bolje razumjeli što želim reći najbolje bi bila da ponovno malo proeksperimentiramo. Koje misli, koje emocije i koje asocijacije u vama pobuđuje riječi PIKSEL. Zaustavite se na tren, zažmirite i razmislite.
Jeste li pomislili na piksel kao točkicu pa se osjetili malo i beznačajno u svemiru, jeste li pomislili na piksu Nutelle i osjetili ugodu, jeste li pomislili na bolničku pikicu i osjetili neugodu, jeste li pomislili na (pixie) vilenjake i Ivanu Mažuranić i postali sjetni i nostalgični, možda na grupu Pixies i njihovu glazbu, ili ništa od navedenog?
Ako vas kojim slučajem zanima, ja sam koristio, zamislio i osjetio sve od navedenog.  Malog vilenjaka po imenu Piksel koji s Nutellom u krilu sjedi pred kaminom i sa svojim prijateljima vilenjacima raspravlja o malenosti pod zvijezdama, dok u pozadini svira pjesma Pixiesa zvana Space (I believe in). Nakon što završe seansu, tamo će se, u space, jedan po jedan ispucati iz velike pikice koja usamljena u noći čeka pred vratima. Sve to u desetak sekundi. I da, znam, puno materijala za psihoanalizu…
Ispričavam se zbog digresije. Razumijemo se.
Svaki pojedini pojam ili koncept, sam za sebe ili u nekom kontekstu, za svakoga znači nešto drugo. Ubacite još godišnja doba i vremenske prilike i što dobijete.
Raznolikost nepoznatih faktora u jednadžbi, koji uzrokuju raznolik spektar naših emocija u odnosu na naše poimanje nečega, posljedično uzrokuje i raznolik spektar mogućih ponašanja. Općenitije od toga ne ide.

Neki su tamo ljudi posvetili život proučavanju tih kauzalnosti i biheviorizma općenito, a drugi su eto, iz tih proučavanja razvili i praktične primjene.
Nekima zbog nečega odgovara da smo “ujedinjeni u različitosti“. Uz Odu radosti i priložene slike u krugu zagrljenih nasmiješenih čovječuljaka svih rasa i kulturnih pozadina stvari su ponešto jasnije, no, razmislite malo što ta fraza doista znači, što podrazumijeva. Čak ni moje sveznajuće dabrovstvo to još uvijek nije uspjelo dokučiti.
Hajdemo analizirati, onako laički. Po toj tvrdnji, ako se obriše puder, dvije su stvari jasne. Da smo trenutno neujedinjeni i da smo različiti. Ako smo različiti, na kojoj se razini ta različitost očituje? Biofizičkoj, kulturnoj… uuu redu. Ako smo neujedinjeni, zašto je to tako? Iz povijesnih i evolucijskih razloga…paa da, donekle, u redu. Zašto bi se trebali ujediniti? Isto iz evolucijskih razloga- okrupnjavanje,centralizacija, to je jednostavno prirodan slijed… hmm, u redu. Ali, na kojoj razini, na koji način? Gospodarski, politički, birokratski, pravno, institucionalno, drugim riječima konkretno, neapstraktno, mehanički… oook. Nego, zašto onda isticati biofizičke i kulturne različitosti… podrazumijeva li to u neku ruku usklađivanje naših nerazličitosti… podrazumijeva li to pravila, regulative, zakone… hoćemo li biti različiti po zakonu, kao što imamo neka prava po zakonu, prava po rođenju…ali, ako imam prava, netko mi ih je morao dodijeliti…tko?… pa, zapravo, kada malo bolje pogledam, mnogo je tu prava i zakona i pravila i kategorija… meni se zapravo čini da vi upravo naglašavate našu različitost… ali, priroda tako ne funkcionira… u prirodi je svega nekoliko zakona i svi se prilagođavaju prirodi… u hodu…
Heavy stuff.
Stoga, nije čudo kada se na jezik referira kao na najpodmukliji oblik (simboličkog) nasilja. Naravno, ništa samo po sebi nije dobro ili loše, no dobro je krenuti od lošega.
Mislim ipak, da to nije slučajno, propagiranje takvih proturječnosti. Paradoksa zapravo. Dođe do nesporazuma, a svi znamo kako se nesporazum da lijepo iskoristiti.

Bilo bi vrijeme da se ozbiljno zamislimo. Da razriješimo nesporazume, polako, temeljito i za svagda.
Kako ja to vidim, svatko živi u svom svijetu, dijelimo istu stvarnost, ali različitim cjeloživotnim uvjetovanjem i potkrepljivanjem stvaramo vlastite jedinstvene neartikulirane apstrakcije. Te apstrakcije počivaju na membranama naših mjehurića, na granicama naših svjetova. Membrane su ponekad kompatibilne, ili ih netko uz manje ili više našeg dopuštenja i samosvijesti učini takvima, pa odjednom svjetovi postanu svijet, dok je ponekad previše nesporazuma pa se mjehurići odbijaju i nastaje fliperasti kaos.

Nadam se da vam je jasnije na koji način razmišljam i kako želim da i vi razmišljate sa mnom. Obratite pažnju na tekst svakako, ali još više obratite pažnju na to kako tekst djeluju na vas. Najvrjednije su vaše neizrečene među-misli. Ono u što se pouzdam je refleksivnost svakoga od nas, ne želim da slušate i poštujete Dabra, isto vrijedi i za ostale bogove hihić, želim da slušate i poštujete sebe. Da vjerujete sebi. Izučavajte meta religiju, meta misao, komparativnu religiju, komparativnu misao. To je put u nebo. Tako postajemo neovisni ali se i zbližavamo. Oh, pardon. Pojasnit ću.
Bitno je da razmišljamo, da pokušamo razumjeti tuđe subjektivno, ako samo djelomično uspijemo to je već mnogo. Bitno je da o svemu donosimo što objektivnije sudove. Ne mora to biti nužno strogom znanstvenom metodom, obično logičko rasuđivanje čini čuda. I ono najbitnije, kao što rekoh, je da nitko, ali baš nitko, ne misli za nas.

Kao što sam napisao u prvom dijelu, mojem je dabrovstvu namjera odstraniti sve trulo, odigrati sudbinom ili slučajem zadanu ulogu, napraviti mjesta i stvoriti uvjete za prirodne procese regeneracije i kreacije.
Ti procesi regeneracije i kreacije ili nešto općenitije, procesi konstrukcije, destrukcije (ili dekonstrukcije, koja je nešto filozofskija i miroljubivija) i rekonstrukcije nužni su i neizbježni. No, samo da naglasim, niti jedna moja ili ičija tvrdnja nije definitivna i zapisana u kamenu. Priroda je dinamična i povezana, sve živi u ciklusima i postaje kompleksnije, sve živi horizontalno i vertikalno, sve živi u suživotu i nekim svojim životom.

Ovisno o poziciji platforme na kojoj se nalazimo dobivamo jasniju sliku- što smo više to je slika potpunija, to su stvari jasnije. No, ako ste dovoljno (pre)visoko, kao moje skromno dabrovstvo, platforme više nisu fiksne pozicije.
Osim racionalne misli, postoje još zagonetniji dabromdani darovi empatije i intuicije. Sposobnost da po volji mijenjate perspektivu, da plovite svojevrsnim nebeskim limbom okruženi maglicama, i da vam svaka od tih maglica pruža uvid u, i pogled s, platforme Drugoga. Tako barem racionaliziram još uvijek iracionalne misterije empatije i intuicije.

Zbog isprepletene i dinamične prirode prirode meni je nemoguće odrediti polazišnu i dolazišnu poziciju, što se tiče pisanja ali i što se tiče življenja. Odredim li si temu ili problem koji želim raspraviti, koliko god se trudio obuzdati je, misao se svojevoljno razgrana. Kao krošnja. Kao korijen.
Malo je toga uzvišenije od naše sposobnosti da oponašamo i kanaliziramo prirodni dizajn, u kojoj god formi ili disciplini umjetnosti. Zašto bih se odupirao. Neka svaka Dabrova misao živi skladno u suživotu s ostalima i neka živi svojim neovisnim životom. Što ću joj ja.

Najbolje što mogu je pisati u analogijama i metaforama. Najprirodnije je ono što izaziva najmanje napora. Suprotno religiji znoja, ustrajnosti i neprestane borbe. Ako postoji dokaz da je naše djelovanje nasilno i protuprirodno onda bi to bilo to- naporno je. Postoje primjeri poput onoga kada losos, ili magikarp u jednoj epizodi Pokemona, u vrijeme mrijesta plivaju protiv struje, ali i u tom slučaju stvari su uređene tako da bića djeluju načinom koji uzrokuje najmanje otpora.
Spomenuo sam Darwina i evoluciju i tumačenje kako najjači opstaju. E pa, opstaju najprilagodljiviji. Prirodna je selekcija u pravilu naklonjenija onima koji svoje životne funkcije obavljaju efikasno, mirno i nenametljivo. To je prirodni dizajn. Zašto se, umjesto neefikasnim, ratobornim i nametljivim zakonima nekih tamo zakonodavaca, ne bi poklonili njemu.
Kompleksna tema, priroda i društvo, latiti ću je se opširnije kada za to dođe vrijeme.

Sada je ja mislim vrijeme da na tragu svega onoga gore nekako zaključim tekuću seansu i hajde, možda za kraj iznesem pokoju društvenu kritiku. Čisto da ispunim subverzivnu normu.
Eksperiment.
Zamislite sada da ste putnik. Ne turist, već putnik. Onaj što nije siguran kamo će i kako će, ali hoće. Mislite li da bi imali vremena biti katolik ili pravoslavac. SDP ili HDZ. Rasist, šovinist.. Hrvat?
Morali bi ste se prilagodite, a vaša uvjerenja ne bi opstala. Smještaj, hranu i prijevoz koji su vam tako potrebni, ponudili bi vam ljudi svih mogućih kategorija. A kako biste odgovorili- ne hvala, pa vi imate kose oči, previše melanina, čudnu odjeću…
Ono smo što smo, zato što se ne krećemo, zato što sputavamo urođeni avanturistički duh. Riječi Kutinjanin, Moslavac, Hrvat znače upravo to- kategoriju kojom obilježavamo određenu vrstu uvjeta na određenom prostoru i svega onoga što iz njih proizlazi. A to su- ljudi- emocije i ponašanja, sve što iznova i iznova perpetuira te uvjete. To je nažalost zatvorena petlja.
Kada bi se konstantno kretali, ako nam je namjera preživjeti, neodrživo bi bilo držati se starih uvjerenja. Svaki bi dan učili, razumjeli  i postajali nešto novo i tako sve dok ne bi uvidjeli da smo zapravo medij. Ili kako je to Sagan lijepo rekao: način na koji svemir spoznaje sebe.

Tradicija i održavanje nekih kulturnih aspekata je u redu kao pozicija u općem referentnom sustavu koja nam olakšava uvid u to koliko smo uistinu napredovali ili koliko nazadujemo. Kao argument za valjanost, mislim da ne. Kroz vrijeme, istinitost neke tvrdnje pokazuje se dosljednom upravo zato što obnavljamo uvjete koji tu istinitost generiraju. To su mitovi, predrasude, kratke pitke kvazi činjenice koje uokviruju iluziju zvanu znanje. Ima ih mnogo i opasne su.
Npr. dominacija crnaca u košarci ili nekom drugom sportu pripisuje se fizičkoj nadmoći proizašloj iz godina i godina napornog robovskog rada. Ne znam za vas, no meni to zvuči kao opravdanje i odvratna demagogija kojom se u stilu „Uh, eto, ipak im sva ta patnja nije bila uzalud. Sada imaju priliku osloboditi sve svoje potencijale i zasjati na velikim pozornicama (nama za zabavu)“ prikriva činjenica da je većina pripadnika crne rase marginalizirana i još uvijek u nekoj vrsti robovlasničkih odnosa. U stvarnosti,američki dream team ima više veze s okolinom u kojoj su ti igrači odrasli u ne tako dalekoj prošlosti, i u kojoj svi budući odrastaju u sadašnjosti, nego s genetskim predispozicijama “zarađenim“ kroz vrijeme. Ako su fizički nadmoćni zašto ih nema u plivanju, u veslanju, tenisu, zimskim sportovima… Od malih nogu njihov život je hakl u kvartu, nema tu mnogo filozofije.
Ali to su svijet i Amerika. Idemo nešto prisutnije. Recimo, rastumačiti i razbiti iluziju neutemeljenog nacionalnog ponosa.
Brojnost uspješnih hrvatskih sportaša zapanjujuća je, ali nam zapravo i ne ide na čast. U zemlji s malim brojem stanovnika kao što je naša, sve što toliko mnogo medalja i pehara govori je da živimo u državi u kojoj je bolji životni standard izgledniji ako se uhvatiš treniranja i ne misliš previše.
Broj medalja i visoko uspješnih sportaša po broju stanovnika sofisticirani je pokazatelj stvarnog omjera razvijenosti i nerazvijenosti države. Infrastruktura i ostali potrebni uvjeti svjedoče o razvijenosti dok regrutni potencijal očito ovisi o kvantitetu i kvaliteti nižih i srednjih društvenih slojeva. Kako su Hrvatska ulaganja u sport u većini slučajeva specifična, kratkoročna i nesustavna, kao i sva ostala uostalom, lako je zaključiti kako našu uspješnost možemo zahvaliti našoj nerazvijenosti.
Proud to be Croat.
Što se događa s neostvarenim sportašima kojih je ipak mnogo veći broj. Onima čija tužna i tragična priča o neimaštini ne završava sretnim krajem. Ivica i Janica su inspirativni. Inspirativan je i Modrić. Inspirativne reklame prodaju proizvode, inspirativni filmovi pune blagajnu no sve to ne odražava stvarno stanje. Gotovo ništa što vidimo na televiziji i platnima ne odražava stvarno stanje.
Mnogo se o ovim stvarima može raspravljati, i budem, ali kao što rekoh, moram se negdje zaustaviti i privesti tekst kraju.

Pokušao sam postaviti neke temelje, pokušao sam obrazložiti problematiku postavljanja temelja, problematiku uspostavljanja dovoljno smislenih i koherentnih misaonih tokova.  Pokušao sam obrazložiti zašto se oslanjam na analogije, pa evo i sada mi jedna pada na pamet; iako sam prvotno vlastita dabrovanja usporedio s grananjem krošnje ili korijenja, olakšat ćete si stvari ako moje pisanje stilski percipirate više kao nefokusiranu baražnu paljbu, ili nešto između, a namjerom kao ravnotežu između skladnog konstruktivnog rasta i destruktivnog rušilaštva, sve u smjeru rekonstrukcije; uspostavljanju novih vrijednosti i načina valorizacije, istinskog razumijevanja razumom i istinskog razumijevanja nerazumnom intuicijom  te u konačnici, izgradnji boljeg i zdravijeg društva koje nije u sukobu s prirodom pa time niti sa samim sobom.
Nadalje, neki vam tamo Dabar može natuknuti ponešto o ovome ili onome no ono što je doista bitno jest kako to odjekuje u vama. Kakve posljedice to ostavlja u vašoj glavi i kako se to odražava na svijet oko vas. Što vas od beskonačnih baražnih paljbi kojima smo okruženi doista pogađa. Morate razumjeti kako i zašto vas pogađa.  Morate toga biti svjesni te kao ishodište vlastitih misli i svih budućih odluka odabrati na temelju dva rezoniranja: onog racionalnog i onog metafizičkog. Ali ujedno, morate biti svjesni da je u svojoj apstrakciji  i sve racionalno pomalo metafizičko. Sve je pomalo aluzija i pomalo opće mjesto.

Čujemo se.