20. obljetnica međunarodnoga priznanja Hrvatske

15

sij. 2012

Hrvatska obilježava 20. obljetnicu međunarodnoga priznanja, sjećanje na 15. siječnja 1992., kada su hrvatsku neovisnost zajedno priznale članice Europske zajednice, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

14 godina od mirne reintegracije

Tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić podsjeća kako se u povodu te zajedničke odluke zemalja EZ-a na Jelačićevu trgu spontano okupilo mnoštvo građana u slavljeničkom raspoloženju, kojima se pridružio i predsjednik Franjo Tuđman.

Navodi kako je Predsjednik tada izjavio: Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno kao i obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši predci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.

Gregurić ističe kako je i sam u izjavi za Hrvatski radio rekao: Priznanje Hrvatske znači konačnu potvrdu borbe što ju je Hrvatska vodila za svoju samostalnost i suverenost. To je ujedno i službeno priznanje da Jugoslavije više nema, što će omogućiti da se lakše i brže okonča prljavi rat protiv Republike Hrvatske te da se što prije krene u obnovu domovine.

Hrvatsku je čekao opsežan posao na uspostavi diplomatskih odnosa, a malo je poznato da se vodila i bitka s vremenom jer su već bile određene mirovne snage UN-a za krizna područja Hrvatske, istaknuo je Gregurić, dodajući kako je utvrđeno da se uspostavom prekida vatre bližio dolazak mirovnih snaga na neka krizna područja, što je trebalo značiti prekid agresije na Hrvatsku.

Naveo je kako je Jugoslavija prema stajalištu Arbitražne komisije EZ-a bila u procesu raspadanja, a to je, istaknuo je, značilo da više ne postoji legalno federalno tijelo, čime je među ostalim Jugoslavenskoj narodnoj armiji oduzet status federalne institucije. Hrvatskoj je odgovaralo da mirovne snage dođu poslije 15. siječnja 1992. jer bi tako došle u međunarodno priznatu državu Hrvatsku, napomenuo je, dodajući kako je hrvatska strategija bila u prosincu 1991. usmjerena na uvjeravanja europskih država za što skorije međunarodno priznanje, pa je tako i UN specijalni sporazum sklopio s Hrvatskom.

Tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan smatra kako je na odluku EZ-a da prizna Hrvatsku utjecalo barbarsko ponašanje JNA, koja se otvoreno stavila u službu velikosrpskog koncepta, te promjena političkih odnosa među europskim zemljama u kojima opstrukcija Francuske i Engleske više nije mogla proći bez velike štete za njihov politički i demokratski kredibilitet. Dodao je kako je to znala vješto iskoristiti njemačka diplomacija, koja je uz pomoć Vatikana i još nekoliko Hrvatskoj sklonih zemalja povela odlučnu akciju za priznanje Hrvatske prisilivši dotadašnje kočničare da se pridruže toj akciji.

Domljan je u izjavi za Hinu podsjetio kako su neke zemlje, poput Litve, Latvije, Estonije, Islanda, Irske, Švedske, Norveške, Poljske, Ukrajine, Kanade i Australije, već bile priznale Hrvatsku. Smatra kako je tvrdnja o preranome međunarodnom priznanju Hrvatske, koje je navodno potaknulo rat, perfidna politička floskula, smišljena u engleskoj propagandnoj kuhinji, te da je po svojemu cinizmu ravna izjavi Johna Majora da se u Hrvatskoj vodi građanski rat, ili izjavi Francoisa Mitterranda da ne treba dodavati rat na rat, što je, ističe Domljan, zapravo bio poziv međunarodnoj zajednici da pasivno promatra srpsku agresiju. Sve su te izjave gledane iz današnje perspektive zapravo bile pranje savjesti i nemoćna osveta gubitnika koji su se u povijesno prijelomnom trenutku hrvatske borbe za slobodu i demokraciju našli na strani zločina i represije, ustvrdio je tadašnji predsjednik Sabora.

Ocijenio je kako su se priznavanju Hrvatske i Slovenije najviše protivile Engleska i Francuska jer su u nestanku Jugoslavije vidjele gubitak utjecaja na Balkanu te je ustvrdio kako je takva politika bila osuđena na propast. Velike nacije vole drugima držati prodike iz slobode i demokracije, ali se i njima dogodi da propuste neku povijesnu lekciju pa je moraju naknadno učiti, rekao je.

I tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović smatra kako su na odluku EZ-a da prizna Hrvatsku presudno utjecali brutalnost srpske agresije i užasna stradanja, a posebno slike Vukovara i Škabrnje 18. studenoga, Dubrovnika 6. prosinca i Voćinu 13. prosinca 1991. Zato danas s pravom kažemo da je hrvatska žrtva u temeljima hrvatske države, ali i junaštvo Hrvatske vojske, koja se pod najtežim uvjetima branila i obranila veliki dio zemlje, rekao je Šeparović. Dodao je kako su nastojanja naše diplomacije išla u smjeru da se zaustavi agresija i da se Republika Hrvatska međunarodno prizna. Ocijenio je kako Njemačka nije priznala Hrvatsku prerano, nego sa zakašnjenjem jer se, kako je rekao, “da je do priznanja došlo odmah kada je proglašena nezavisnost i izlazak Hrvatske iz SFRJ, ne bi dogodila crna jesen 1991. u Hrvatskoj. Bio bi to napad na međunarodno priznatu europsku državu sa svim posljedicama koje bi slijedile, rekao je, dodajući kako se dugim čekanjem dalo vremena Lončaru i Markoviću da preko UN-a uvedu embargo na oružje uz tvrdnju da je u Jugoslaviji građanski rat pa je nasilje JNA, Srbije i Crne Gore moglo krenuti na hrvatski narod.

Ustvrdio je kako je jedino dobro što je Europa učinila bila Badinterova komisija, koja je rekla da SFRJ više nema i da narodi imaju pravo na samoodređenje.

(preneseno s hrt.hr)