Hoće li Kutinčani uskoro biti gladniji od ostatka Hrvatske?

Još uvijek osjećamo posljedice globalne krize, točnije među rijetkima smo koji još nisu izašli iz nje, a na vidiku su nam novi problemi.

Kao građani Kutine možemo reći da smo na svojoj koži dobro osjetili sve probleme koje je prouzročila kriza i da ozbiljno moramo razmišljati što se događa i što će se događati oko nas. Kutina, koja godinama živi na velikoj industrijskoj proizvodnji (Petrokemija) koja ovisi o globalnom tržištu, doslovno mora djelovati u skladu sa „Misli globalno, djeluj lokalno“.

Zašto kod nas to nije tako i zašto smo uništili kutinske proizvođače?

Ovaj kratki uvod napisan je iz razloga što na svjetskom tržištu cijena sirovina i hrane vrtoglavo raste, a ono što je posebno zabrinjavajuće je rast cijena hrane! Indeks cijene hrane na svjetskom tržištu dosegnuo je najvišu razinu ikad, odnosno od kada UN kontinuirano prati indekse.

Prati se cijena mesa, mliječnih proizvoda, žitarica, ulja i masti, šećera, itd… Mnogi će reći da cijena hrane ovisi o cijeni goriva i da je to razlog povećanja. Djelomično i to, ali najveći problem je u dostupnosti hrane na tržištu.

OPASNO! GUBITAK PROIZVODNJE NA PODRUČJU KUTINE

Cijena hrane, kao i svakog drugog proizvoda, ovisi o omjeru ponude i potražnje ili da pojednostavimo: kada nečega ima puno i postoji konkurencija, tada cijena pada. Kada nečega nema, onda se može reći da vrijedi kao suho zlato. Sve to ukazuje i dovodi do zaključka da je jako važno imati, uvijek dostupnu, domaću proizvodnju, koja pruža sigurnu i dostatnu opskrbu hranom.

Pogledali smo malo i razmotrili stanje na kutinskom području. Analizirali koliko se ulagalo u poticanje proizvodnje i upitali se da li smo kao Grad mogli učiniti više!? Naravno, utjecaj i otvaranje raznih mogućnosti uvelike diktira država, ali postoje i lokalni mehanizmi koji mogu poticati domaću proizvodnju.

Stariji sugrađani sjetite će se, da smo nekada u svakom selu imali otkupnu stanicu mlijeka, svako domaćinstvo imalo je kravicu, tele, kokoš, svinju, … Nije postojala bojazan od gladi. Svi su imali ponešto za pojest, a kada je ostalo još i za prodaju, bilo je super.

NIJE SE MISLILO NA HRANU, PREMALI POTICAJI

Grad Kutina, nažalost, popratio je diktiranje i poteze sa državnih razina i sve ovo vrijeme nije previše pažnje obraćao na potrebu očuvanja domaće proizvodnje. Mala količina poticaja koji se izdvajaju za poljoprivredu služe kao vatrogasne mjere za krpanje rupa. Nedavno su na to upozorili i gradski vijećnici (Zdravko Has (SDP) i Marija Vizner (HSS)), koji smatraju da je ulaganje u poljoprivredu na području Grada premalo.

Prije par godina podigla se velika prašina (Damir Petravić, tada HSS) oko podjele poljoprivrednog zemljišta, smatrajući da je dogovorena podjela zemljišta između 5 ili 6 pojedinaca loša za dugoročnu održivost proizvodnje. Nažalost, kasnije se to pokazalo točnim, jer je veliki broj manjih obiteljskih gospodarstvenika moralo prestati sa proizvodnjom.

PRESELJENJE TRŽNICE ZATOVRILO 30-ak RADNIH MJESTA

Kada poljoprivrednik nešto proizvede, njemu je potrebno i mjesto na kojem će to prodati. Ne tako davno, preseljenjem Gradske tržnice, nemali broj kutinskih proizvođača doživio je novi udar. Skuplji najam prostora i slabija posjećenost na tržnici, rezultirali su sve manjim brojem proizvođača na našem području. Olako prihvaćanje dolazaka trgovački centara i popuštanje da se pozicioniraju u centru grada, prouzročilo je sve manji odlazak na tržnicu i sve manju potražnju za domaćim, kvalitetnim i dostupnim proizvodima. Potičući dolazak centara i prilagodbu prema njima, (ne)svjesno smo uništili našu proizvodnju.

SKUPA HRANA, PA I ČEŠNJAK

Danas, kada strani češnjak i grah plaćamo kao suho zlato i danas kada paprika, rajčica i salata postaju luksuz pokušavamo nešto ispraviti. Posljednja podjela zemljišta u Gradu je pokušaj ispravka greške učinjene prije par godina, ali malo prekasno. Danas je teško nekoga, tko je jednom propao, ponovno nagovoriti da krene u isti posao.

U međusobnim razgovorima sadašnjih i nekadašnjih proizvođača postavlja se pitanje zašto Kutina nema organizirane zadruge? Zašto Kutina nije organizirala svoje proizvođače da zajedno ponude neki proizvod? Mišljenja su da se posao koji se sada rada sa brendiranjem Škrleta trebao napraviti i sa pojedinim prehrambenim proizvodom!? Da li se mogla iskoristiti blizina Petrokemije i omogućiti jeftinija proizvodnja, zbog uvijek dostupnog gnojiva? Da li smo trebali poslušati vapaj kutinskih proizvođača o (ne)preseljenju tržnice? Zašto nismo proizvodnju stavili u prioritete? Veliki je broj pitanja očajnih proizvođača za koje odgovorni nisu imali sluha…!

Danas, kada nema hrane i kada se sa razlogom pitamo koliko stotina kuna će koštati češnjak, u Kutini je još uvijek prioritet nešto drugo! Za poticanje poljoprivrede izdvojeno je manje od 500-tinjak tisuća kuna, dok se za gradske trgove i ostale objekte izdvaja 3 i nekoliko puta više! Danas, kada se iz dana u dan gase obrti i nestaju kutinski proizvođači, Kutina sufinancira zagrebačkog građevinskog privatnika sa 250.000 kuna!?

Danas, kada kutinski proizvođači srijedom na placu više međusobno pričaju nego što rade, jer svi šopingiraju u trgovačkim centrima, Kutina radi na dovođenju još jednog!?!

I danas, kada poplave i vremenske nepogode uništavaju usjeve, Kutina izdvaja samo 15.000 kuna za izgradnju protugradnih mreža, a 80.000 kuna za Kutina IT!
I danas, kada poticanje poljoprivrednih proizvođača zdrave hrane iznosi 10.000 kuna, za računalne usluge jednog ureda izdvajamo 193.000 kuna!

Danas, kada toliko ovisimo o globalnoj proizvodnji mi ne potičemo domaću!?! Danas kada su tri najvažnija prioriteta u svijetu energent, hrana i lijek, mi uopće ne razmišljamo o hrani!?!

I danas kada pišem, polu-gladan, ovaj članka, razmišljam da li ću sutra na placu naći svog prijatelja, u nadi da još uvijek nije odustao od domaće proizvodnje, kao ja.