Molim Vas, pošaljite ovo pismo Milinoviću i Kosor; da vide kaj je život

Prenosimo Vam potresno pismo majke djeteta s težim smetnjama u razvoju kojoj banka i ovršitelji nezakonito plijene alimentaciju, naplaćuje joj opomene i nabijaju kamate.

Unatoč silnoj muci i nepravdi Marija se i danas, sama, hrabro poput lavice, bori za opstanak svog djeteta.

izvor:dnevno.hr, autor: D.K.

– Koristim pravo na produljeni porodiljni te primam naknadu od 2160 kuna. Primam i dječji doplatak u iznosu od 830 kuna. To su mi svi prihodi. Alimentaciju nisam zaboravila. Imam pravomoćnu presudu od travnja prošle godine, po kojoj mi je otac djeteta dužan plaćati 1500 kuna. Ali samo presudu. Alimentacije nema. A ovrhe? Ni sama ne znam koliko ih ima. Znam samo da ne bi bila u toj situaciji da institucije rade svoj posao. A počelo je ovako:

Mjesec dana bez voća i na oskudnoj prehrani

Htjela sam dijete. Ostala sam konačno trudna i cijelu trudnoću mirovala, zadnji mjesec odležala u bolnici, s tim da sam rodila u 36 tjednu. Bila sam u bolnici u Zagrebu, jer u Varaždinu nemaju aparate na kojima bi mogli nadzirati dijete, koje je najprije počelo zaostajati u razvoju, a kasnije i prestalo rasti. Valjda su sad nabavili aparate …

Ova država jako radi na pronatalitetnoj politici. Sve za trudnice. Znate da trudnice moraju posebno paziti na prehranu? Neću napisati da je hrana u bolnici bila loša. Bila je odlična. Ali to je bilo premalo. Bile smo gladne. Poslije večere u 18 sati ne smiješ ništa jesti, a poslije 20 ni piti, jer su to visokorizične trudnoće. Svako jutro u 5 je dizanje, pregledi i pretrage. Čekaš vizitu, nema jela

dok doktor ne da blagoslov. Doktor izlazi, a mi već spremile novce za sendviče iz kantine po 15 kuna. A sad će i doručak, dvije kriške kruha laserski odrezanog na 5 milimetara i kriška salame ili trokutić sira. Šalica čaja ili mlijeka. A mi gladne ko’ vukovi. Jele smo jučer u šest. Ručak u 12. Jako fino, ali malo. U mjesec dana ni komadić voća. Večera, nešto lagano. Mislim da onoj kantini druge stranke ni ne trebaju, jer imaju trudnice. Trudnice jedu za dvoje. Ako imaju novaca i nekog da im kupi. Jer u kantini ima i sendviča, mlijeka, sokova… Svega ima, samo je skupo. Ali nema voća. Srećom smo uvijek našle dobru dušu koja nam je otišla kupiti nešto. Bilo je ljeto, vrućina užasna, a mi na onim gumama. I sestre su se smilovale pa nam skinule gume i ostavile samo plahte. Tuširamo se svaki drugi ili treći dan. Nismo ni lijene ni neuredne. Ne dižemo se s kreveta osim ako ne moramo u WC. Zašto? Zato jer moramo misliti na bebe, da još malo ostanu u trbuhu… Ma nije mi nitko ništa kriv, svi su super i doktori i sestre… Stvarno su stručni, a prije svega su ljudi u punom smislu te riječi. Imaju trudnice iz cijele Hrvatske o čijim se bebama drugi nisu usudili i nisu mogli brinuti. Institucije rade svoj posao! Institucije, zašto smo bile gladne? Institucije, dajte sad par milijuna kuna da se napravi studija o odnosu pronatalitetne politike, pravilne prehrane trudnica i jedne jabučice ili kruškice koju trudnica u bolnici u mjesec dana nije dobila. I još par milijuna za studiju utjecaja šalice mlijeka (1,5 decilitra) na zdrav razvoj ploda. Ma nisam luda, ili možda jesam. Nema veze… Ali sam sigurna da sam već onda morala vidjeti da sve ide k vragu. A nisam. Sva sreća da imamo INSTITUCIJE, koje su mi besplatno omogućile prijevremeni porod carskim rezom uz potpunu anesteziju (to je luksuz danas, neke žene plaćaju takav porod) jer bi valjda odmah u sali prolupala da sam vidjela da mi dijete oživljavaju i odvoze s onim cijevima i cjevčicama.

‘Stručnjacima’ trebalo duže od godinu dana da shvate da dijete zaostaje

A ovrhe? Sad će, samo što nisu.

Konačno sam doma sa svojim djetetom. Najljepša, preslatka beba. Samo je sitna. Preslaba da bi mogla sama jesti. Ne može povući mlijeko. Vele da hoće kad ojača, kad dođe na tri kile. Sreća da imam mlijeka pa se izdajam. Začas ćemo mi na tri kile. I došli smo, ali sada moja beba ne želi sama vući. Lakše je iz bočice. Nema veze, sva sreća da imam mlijeka. A onda, grom iz vedra neba: nema više mlijeka. Zvučalo je nevjerojatno, ali to je normalno da ostaneš bez mlijeka ako se izdajaš. No sva sreća pa još nema ovrha. Idu, idu već su blizu. A tata? I on će. Samo mu se ne žuri kao ovima s ovrhama
Nije mi žao, ne žalim se, opet bi prošla sve isto, jer sad imam za koga živjeti i imam se čemu veseliti. Još ni ne slutim kamo je sve krenulo. I tata se javio, uplatio neke novčiće. Bude nas posjetio, sad je malo u gužvi. A beba i ja uživamo, još je sve super. Samo mi se čini da je premirna…

Pedijatar i “vrhunski stručnjak” neuropedijatar ne vide razloga za brigu. Koja sam sretnica da imam tako mirnu bebu. Ne, ne treba mi uputnica da potražim drugo mišljenje. Mi tu imamo “vrhunskog stručnjaka”. I nije trebalo, vidjeli su i oni, samo im je trebalo malo više od godinu dana. Dijete malo zaostaje, ma nije ništ’ strašno, evo i preporuka za fizikalnu terapiju i preporuka za produljeni porodiljni. ‘Pa ne trebaju svi biti atlete, a i porodiljni ste dobili’ – veli pedijatar.

Otac se predomislio pa tvrdi da nije otac

San svake majke. Ne zdravo dijete, nego produljeni porodiljni. A ja se glupača tome nisam znala veseliti. E sad se pretvaram u lava. U tjedan dana iskopala sam sve moguće veze i potražila druga mišljenja kod pravih stručnjaka, a ne ovih naših “vrhunskih”. Prvo sam pronašla vezu koja mi je rekla kamo da krenem, koji su doktori najbolji. Jer više nemamo vremena za “vrhunske” stručnjake, sad trebamo one provjerene, prave. I našli smo ih. Samo se za prvi pregled čeka dva mjeseca. A neurorizična djeca nemaju vremena. Svaki je dan nenadoknadiv. Ali ima doktora koji su ljudi. I pregled i mišljenje, sve sam dobila. Samo bez papira. I vježbe su mi pokazali. Ali preko reda ne mogu raditi preglede niti uključivati se u terapije. Upisat će nas u prvi slobodni termin, pa će se onda napraviti papiri.

No, sada i ovrhe kreću. U međuvremenu se i otac predomislio, pa nije više otac. Nema on ništa s nama. Počinju putovanja po bolnicama. Nema izbora: ili putuj svaki dan ili si plati smještaj negdje u blizini. Meni je financijski isto. U bolnici moraš svaki dan biti s djetetom, raditi s njim, razgovarati s doktorima.. A kak’ da me educiraju za rad kod kuće i kak’ da nekaj napravim ako nisam tamo? Nije to samo jedan doktor, samo jedna terapija i nemaju oni samo mene i moje dijete pa da se to obavi u jednom danu da mi bude jeftinije. A otkuda mi pare? Zalihe sam potrošila. Ali imam minus, čekove i kartice. Podignem gdje god mogu. U međuvremenu sam oca djeteta tužila za očinstvo i alimentaciju. Pa kad sud bude gotov, platit će i pokriti kartice i minus.

Novac otišao na putne troškove ili na smještaj blizu bolnice

A kud sam s novcima? Na putne troškove ili smještaj blizu bolnice, na bolnicu, jer sam tek kad mi je dijete bilo staro četiri godine na internetu pronašla zakon u kojem piše da ne moram plaćati to kaj sam s djetetom u bolnici. Pitala sam HZZO, pa su rekli da nemam pravo ni po mojem dopunskom, ni po djetetovoj dijagnozi. Kad sam pročitala zakon, rekli su da ne vraćaju troškove. ‘Ko mi je kriv kaj sam im vjerovala kad su rekli da nemam pravo biti s djetetom besplatno u bolnici. Pa je onda novac otišel na sve ono kaj po zakonu ne treba. Jer da treba, to bi država dala . Tak’ mi je rekla sutkinja na ročištu s ocem djeteta. Očito, to mojem djetetu nije bilo nužno. To su strunjača, valjci raznih dimenzija (jer dijete raste pa treba sve veće i veće), pomagala za puzanje, pomagala za guranje, hodanje. Sva sreća pa mi je di
jete napredovalo, te treba uvijek novo, prilagođeno dobi i razvoju. Ili sam mogla dijete ostaviti na Goljaku pa da se oni brinu. Otišle pare, sad imam porodiljni i dječji koji mi ne mogu uzeti jer sam ga sakrila. Da znaju, i to bi nam uzeli. To kaj dobivamo dosta nam je za hranu režije i njezine potrebe. Ne znam ni sama kak’. A ovrha k’o u priči. Pa troškovi ovrhe, bilježnika, kamate, kamate na kamatinu kamatu, opomene i još opomene. Sad su izmislili i taj posebni račun na koji mogu dolaziti sredstva koja se ne mogu uzeti. U mojem slučaju možda dobijem nešto od zaostataka alimentacije ili će konačno početi nešto uplaćivati, pa ako bude dobar da uplati na taj račun, neće nam uzeti. Ako ne bude dobar, uplatit će na račun koji je u blokadi, a to će, kao i dosad, popapati banka. Platil’ nam je nekoliko puta alimentaciju. Prvi put je banka uzela. Kažu da nisu znali da je to alimentacija. A ne znaju ni sad, makar sam donijela presudu. Piše im da je taj i taj uplatio, ali ne piše alimentacija. Kak’ da oni to znaju? Ne mogu mi isplatiti te novce. To bi im bil’ preveliki gubitak. Možda i ne lažu, jer baš su oni dali hrpu para Sanaderu (Hypo banka).. Ili da ih tužim?
Četiri godine čekala presudu o očinstvu i alimentaciji

Znate da država štiti interese djeteta? Stvarno, jako su zapeli po tom pitanju. Pravomoćnu presudu o očinstvu i alimentaciji sam dobila dva mjeseca prije djetetovog četvrtog rođendana. To su prioritetni slučajevi kad su interesi djece u pitanju. Kad bi onda ovo bilo gotovo? Kad ćemo konačno dobiti alimentaciju i zaostatke? Zamislite, kako o država misli na svoje građane! Svaka čast, na posebne račune se ne plaća naknada u banci. Ali na ove koji su u blokadi treba plaćati naknade za vođenje i sve kaj oni tamo napišu. Ti se računi ne mogu zatvoriti, banke obračunavaju kamate i dug je svaki dan sve veći. Kak’ bum to riješila? Iskreno, nemam blage veze.

Institucije, tu sam, još sam živa. Borim se i borit ću se za svoje dijete i nije mi žao ničeg, ni jedne kune koju sam potrošila, jer znam da sam uložila u dijete i da je danas dobro. A ovrhe? Nek’ institucije rade svoj posao! Samo da su bile brže i da se proračun ne kreše na djeci s posebnim potrebama, ne bi moje dijete i ja bili tu gdje jesmo – tim riječima svoje je dramatično pismo završila hrabra žena iz Varaždina, koja nas je na kraju zamolila da ovo pismo pošaljemo ministru Milinoviću i premijerki Kosor.

‘Da vide kaj je život’.

HHO: Alimentacija je novac djeteta i nitko ga ne smije plijeniti!
“Alimentacija je novac djeteta, a ne majke i zato ovhrovoditelji ni banka ne bi smjeli uzeti ni lipe od tog iznosa. Prestrašno je da, unatoč jasnoj zakonskoj odredbi, i banke i ovrhovoditelji to ipak čine. Zato savjetujem gospođi da što prije tuži i ovrhovoditelja i banku, jer oni ne bi smjeli uzimati novac njezinog djeteta” – poručio je Mladen Godek, član Izvršnog odbora HHO-a,te ugledni pravnik i odvjetnik.

Godek je dodao da bi samohrana majka, čije pismo objavljujemo, trebalo hitno dati izjavu kod javnog bilježnika da je novac koji na njen račun uplaćuje ta i ta osoba ustvari novac za alimentaciju.

“Nakon što ovjerenu izjavu odnese u banku, bankari više neće moći muljati da nisu znali da je to novac za alimentaciju” – zaključuje Godek.

Napokon sretna

Marijino dijete danas ima pet godina i dosta dobro napreduje. Marija kaže da je napokon sretna. Tu sreću ne može pokvariti ni činjenica da joj otac djeteta duguje oko 70.000 kuna alimentacije, kao ni otimačina kojoj je i dalje izložena od strane Hypo banke, koja joj svaki put protuzakonito otme alimentaciju koju otac djeteta ponekad ipak uplati. Naša čitateljica kaže da će najvjerojatnije zbog svega tužiti Hypo banku.

Na ovako potresno pismo nema se što nadodati, već se samo zapitati koliko sličnih sudbina ima i vidjeti kako im se može pomoći, odnosno što se treba napraviti da se sustav pobrine za svoje građane.